Proporcionalno govoreći, koliko je europskih izbjeglica prihvatilo bliskoistočne i afričke zemlje tijekom Drugog svjetskog rata?

Proporcionalno govoreći, koliko je europskih izbjeglica prihvatilo bliskoistočne i afričke zemlje tijekom Drugog svjetskog rata?



We are searching data for your request:

Forums and discussions:
Manuals and reference books:
Data from registers:
Wait the end of the search in all databases.
Upon completion, a link will appear to access the found materials.

Često se tvrdi da Europa mora prihvatiti izbjeglice jer su Bliski istok i Afrika prihvatili europske izbjeglice tijekom Drugog svjetskog rata.

No postoje li precizni statistički podaci koji pokazuju koliko su izbjeglice prihvatile suverene zemlje u tim regijama? Očito mora isključiti teritorije koje su u to vrijeme bile europske kolonije budući da one nisu imale pravo glasa u vanjskim pitanjima.


Ovo je anegdota i nemam pojma koliko je bila rasprostranjena, ali bilo je nekoliko njemačkih i austrijskih židovskih akademika koji su tridesetih godina prošlog stoljeća pobjegli u Tursku (ili su se u svakom slučaju našli u Turskoj.) Među njima su bili Richard von Mieses, Hilde Geiringer (matematičari), Hans Güterbock (hititolog), Elizabeth Ettinghausen (islamska i bizantska umjetnost).

Turska je u to vrijeme bila željna uvoza zapadne kulture, a mnoge izbjeglice koje ja imenujem zaposlile su se na turskim sveučilištima, gdje su morale uživati ​​u približavanju civiliziranom životu, životu koji je tada bio odsutan u njihovim rodnim zemljama.

Iako me ova tema zanima samo periferno, ipak sam proveo nekoliko minuta razgledavajući. Wikipedia, naravno, ima svoje mišljenje, s referencama. Veseli životi Jevreja kako-turska spašavaju detalje koji vjerojatno pokrivaju gore spomenute slučajeve. Recenzija jedne knjige Turska, Židovi i holokaust autor Corry Guttstadt ukazuje na postojeće tijelo stipendista o pitanju Turske i holokausta. Stvar je daleko složenija i spornija nego što je navedeno na prethodnoj web stranici.


Prema Wikipediji, oko 37000 tisuća poljskih civila prošlo je kroz Iran u sklopu Andersove vojske. Nisam siguran odgovara li Iran 1942. vašoj definiciji "suverene zemlje", ali tada je u to vrijeme bilo vrlo malo suverenih zemalja na Bliskom istoku i u Africi.


Izraelski imenik znanosti i tehnologije

Britanci su 1917. otrgli Palestinu od Osmanskih Turaka, a Palestinu su okupirali do 1947., a nedugo nakon toga Ujedinjeni narodi izglasali su podjelu zapadne Palestine na zasebna židovska i arapska područja. Židovi su prihvatili ovaj plan, a Arapi su ga odbili. Ne samo da su odbacili plan podjele UN -a, već je 7 arapskih nacija odlučilo napasti novonastalu židovsku mikrodržavu javnim proglasom židovskog istrebljenja. Oko ovih događaja nastao je problem palestinskih arapskih izbjeglica:

"Prema službenim zapisima Lige naroda i arapskom popisu, 539.000 Arapa napustilo je Izrael na poticaj 7 konvergentnih arapskih armija kako im ne bi smetale u napadu. Obećali su Arapima u bijegu da će se vratiti i useliti židovske kuće nakon predviđenog uspješnog uništenja Židova.

"Znamo da je 850.000 Židova izbačeno iz arapskih zemalja u kojima su živjeli stotinama godina. To je uključivalo uspješne ljude čija je imovina i imovina, uključujući i imovinu zajednice, odmah oduzeta. 750.000 Židova bez para bez arapskih zemalja pobjeglo je u Izrael.

"Ovo je bila virtualna razmjena stanovništva. Židovske izbjeglice odmah je prihvatila nova država Izrael. Pružili su im smještaj (iako privremene šatore) hranu i odjeću.

"Arapske izbjeglice koje su migrirale u različite arapske nacije nisu bile jednako dobro prihvaćene. Nisu ih smatrali arapskom braćom, već nepoželjnim migrantima kojima se nije moglo vjerovati. Ugnježeni izbjeglički kampovi postavljeni su kao primjerci za izazivanje simpatija Zapada i na taj način. UN je putem UNRWA -e (UN Relief Agency) pružio pomoć kampovima kada zemlja domaćin nije mogla ili nije htjela. Ovi kampovi postali su poligon za obuku terorističke omladine koja je ciljana na Izrael. Zemlja domaćin, poput Sirije, pružali obuku, oružje i eksploziv, ali su odbili apsorbirati arapske izbjeglice kao ravnopravne građane. Držanje u bijedi učinilo ih je vrijednim i nezamjenjivim kao bijesni teroristi s prve linije koji napadaju Izrael kao zamjenici za arapske vojske koje su izgubile od Židova na bojnom polju u objavljenim ratovima. Dvojni stupovi koji podržavaju arapsko muslimansko društvo su "Ponos i sramota". Gubitak Židova na bojnom polju uvijek iznova u 6 ratova srušio je percepciju Maha o Čovječe.

- Emanuel A. Winston, bliskoistočni analitičar i komentator

"Čak i usred nasilnih napada koji su protiv nas pokrenuti proteklih mjeseci, pozivamo sinove arapskog naroda koji žive u Izraelu da čuvaju mir i da odigraju svoju ulogu u izgradnji države na temelju punog i jednakog građanstva i dužne zastupljenosti u sve njegove institucije, privremene i stalne.

"Pružamo ruku mira i dobrosusjedstva svim državama oko nas i njihovom narodu te ih pozivamo na međusobnu pomoć s neovisnom židovskom nacijom u svojoj zemlji. Država Izrael spremna je doprinos zajedničkim naporima za napredak cijelog Bliskog istoka. "

-David Ben-Gurion, u izraelskoj Proklamaciji neovisnosti, pročitanoj 14. svibnja 1948., nekoliko trenutaka prije nego što je 6 okolnih arapskih vojski, obučenih i naoružanih od Britanaca, napalo jednodnevnu židovsku mikrodržavu, s navedenim ciljem istrebljenja.

"Arapske vojske ušle su u Palestinu kako bi zaštitile Palestince od cionističke tiranije, ali su ih Umjesto toga napustile, prisilile na emigraciju i napuštanje domovine, nametnule im političku i ideološku blokadu i bacile ih u zatvore slične getima u koje su Židovi živjeli u istočnoj Europi, kao da smo osuđeni da se s njima promijenimo, iselili su se iz svojih geta, a mi smo okupirali slične. Arapske države uspjele su raspršiti palestinski narod i uništiti njegovo jedinstvo. priznati ih kao jedinstven narod dok to nisu učinile države svijeta, i to je za žaljenje ".

- od Abu Mazena, iz članka pod naslovom: "Što smo naučili i što bismo trebali učiniti", objavljenog u Falastin el Thawri, službenom časopisu PLO -a, u Bejrutu, u ožujku 1976. godine

"Prvu skupinu naše pete kolone čine oni koji napuštaju svoje kuće i poslovne prostore i odlaze živjeti na drugo mjesto ... Na prvi znak nevolje uhvate se za petu kako bi izbjegli podijeliti teret borbe."

- Ash Shalab (novine Jaffa), 30. siječnja 1948. godine

"Arapske ulice su neobično napuštene i, gorljivo slijedeći siromašan primjer bogatije klase, došlo je i do egzodusa iz Jeruzalema, iako ne u istoj mjeri kao u Jaffi i Haifi."

"Izbjeglice su bile uvjerene da njihovo odsustvo neće dugo trajati i da će se vratiti u roku od tjedan ili dva. Njihovi su vođe obećali da će arapske vojske vrlo brzo slomiti 'cionističke bande' i da nema potrebe za panikom ili strah od dugog izgnanstva. "

- Monsinjor George Hakim, grkokatolički biskup Galileje, u bejrutskim novinama Sada al Janub, 16. kolovoza 1948. godine

"Od 62.000 Arapa koji su prije živjeli u Haifi nije ih ostalo više od 5.000 ili 6.000. Razni su čimbenici utjecali na njihovu odluku da traže sigurnost u letu. Nema sumnje da su najmoćniji čimbenici bile najave -Viša arapska izvršna vlast, pozivajući Arape da napuste ... Bilo je jasno naznačeno da će se oni Arapi koji su ostali u Haifi i prihvatili židovsku zaštitu smatrati otpadnicima. "

- Londonski tjednik Economist, 2. listopada 1948. godine

"Ne smije se zaboraviti da je Arapski viši odbor poticao bijeg izbjeglica iz svojih domova u Jaffi, Haifi i Jeruzalemu."

- Bliskoistočna arapska radiodifuzijska postaja, Cipar, 3. travnja 1949. godine

"Ovaj veliki egzodus djelomično je posljedica vjerovanja Arapa, potaknutih hvalisanjem nerealnog arapskog tiska i neodgovornim izjavama nekih arapskih vođa da bi moglo proći samo nekoliko tjedana prije nego što će Židovi biti poraženi od strane armije arapskih država i palestinskih Arapa omogućile su ponovni ulazak i povratak u posjed svoje zemlje. "

- Edward Atiyah (tadašnji tajnik Ureda Arapske lige u Londonu) u Arapi (London, 1955.), str. 183

"Masovna evakuacija, potaknuta dijelom strahom, dijelom naredbom arapskih vođa, ostavila je arapsku četvrt Haifu grad duhova. Povlačenjem arapskih radnika njihovi su se vođe nadali da će paralizirati Haifu."

Arapski egzodus, barem u početku, ohrabrivali su mnogi arapski čelnici, poput Haj Amin el Husseinija, pronacističkog muftije u Jeruzalemu u egzilu i Arapskog višeg odbora za Palestinu. Prvi val arapskih zastoja smatrali su samo prolaznim. Neka palestinski Arapi pobjegnu u susjedne zemlje. To bi poslužilo da pobudi druge arapske narode na veće napore, a kad je došlo do arapske invazije, Palestinci bi se mogli vratiti svojim kućama i biti nadoknađeni imovinom Židova otjeranih u more.

- Kenneth Bilby, u New Star na Bliskom istoku (New York, 1950.), str. 30-31

Ne želim nikoga osporavati, već samo pomoći izbjeglicama. Činjenica da postoje te izbjeglice izravna je posljedica djelovanja arapskih država u suprotstavljanju podjeli i židovskoj državi. Arapske države složile su se o ovoj politici jednoglasno i moraju sudjelovati u rješavanju problema, [Daily Telegraph, 6. rujna 1948.

- Emil Ghoury, tajnik Arapskog višeg odbora, službeno vodstvo Palestinskih Arapa, u novinama Beirut, Daily Telegraph, 6. rujna 1948. godine

Arapske države ohrabrile su Palestinske Arape da privremeno napuste svoje domove kako se ne bi udaljile od arapske invazijske vojske.

- Falastin (jordanske novine), 19. veljače 1949. godine

Razbit ćemo zemlju svojim oružjem i uništiti svako mjesto u kojem Židovi traže sklonište. Arapi bi trebali provoditi svoje žene i djecu na sigurna područja dok borbe ne prestanu.

- Irački premijer Nuri Said, citiran u Sir Am Nakbah ("Tajna iza katastrofe") od Nimra el Hawarija, Nazaret, 1952. godine

Glavni tajnik Arapske lige Azzam -paša uvjeravao je arapske narode da će okupacija Palestine i Tel Aviva biti jednostavna poput vojnog šetališta. . . . Istaknuo je da su oni već na granicama i da bi svi milijuni koje su Židovi potrošili na zemljište i gospodarski razvoj bili laki plijen, jer bi bilo jednostavno baciti Židove u Mediteran. . . Bratski savjet dat je Palestinskim Arapima da napuste svoju zemlju, domove i imovinu te da privremeno ostanu u susjednim bratskim državama, kako ih oružje invazivne arapske vojske ne pokosi.

- Habib Issa, generalni sekretar Arapske lige (nasljednik Azzam -paše), u novinama Al Hoda, 8. juna 1951. godine

Neki od arapskih čelnika i njihovi ministri u arapskim prijestolnicama. . . izjavili da pozdravljaju useljavanje Palestinskih Arapa u arapske zemlje sve dok nisu spasili Palestinu. Mnogi palestinski Arapi bili su zavedeni svojim izjavama. Bilo je prirodno da su oni palestinski Arapi koji su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju da se sklone u arapske zemlje. . . i ostati na takvim susjednim mjestima kako bi održali kontakt sa svojom zemljom kako bi se vratili u nju lako kada je, prema obećanjima mnogih odgovornih u arapskim zemljama (obećanja koja su dana uzaludno), došlo vrijeme zreo. Mnogi su bili mišljenja da će takva prilika doći u satima između zalaska i izlaska sunca.

- Arapski viši odbor, u memorandumu Arapske lige, Kairo, 1952., citiran u knjizi Izbjeglica u svijetu, autora Josepha B. Schechtmana, 1963. godine

"Arapske vlade su nam rekle: Izađite van kako bismo mogli ući. Pa smo mi izašli, ali oni nisu ušli."

- iz jordanskog dnevnika Ad Difaa, 6. rujna 1954. godine

"Arapski civili su se uspaničili i beznačajno pobjegli. Sela su često napuštana prije nego im je napredak rata prijetio."

- general Glubb -paša, u londonskom Daily Mailu 12. kolovoza 1948. godine

"Arapski egzodus iz drugih sela nije uzrokovan stvarnom bitkom, već pretjeranim opisom koji su arapski vođe proširili da ih potaknu na borbu protiv Židova"

- Yunes Ahmed Assad, izbjeglica iz grada Deir Yassin, u Al Urdunu, 9. travnja 1953. godine

"[Arapi iz Haife] pobjegli su unatoč činjenici da su židovske vlasti jamčile njihovu sigurnost i prava kao građanima Izraela."

- Monsinjor George Hakim, grkokatolički biskup Galileje, prema velečasnom Karlu Baehru, izvršnom tajniku Američkog kršćansko -palestinskog odbora, New York Herald Tribune, 30. lipnja 1949. godine

"Židovi ulažu sve napore da uvjere arapsko stanovništvo da ostane i nastavi sa svojim normalnim životom, da otvore svoje trgovine i poduzeća te da im se osigura da će njihovi životi i interesi biti sigurni. [Međutim]. Veliki cestovni konvoj u pratnji [britanske] vojske ... krenuo je jučer iz Haife u Bejrut ... Evakuacija morem neprestano se nastavlja ... [Dva dana kasnije, Židovi] su i dalje ulagali sve napore da uvjere arapsko stanovništvo da ostane i kako bi se vratili u svoje normalne živote u gradovima. [što se tiče Arapa], drugi konvoj je krenuo iz Tireha prema Transjordaniji, a evakuacija se nastavlja morem. Kvejevi i luka i dalje su pretrpani izbjeglicama i kućanskim potrepštinama, a sve ne propuštaju priliku da dobije mjesto jedan od brodova koji napuštaju Haifu. ""

- Sjedište britanske policije u Haifskom okrugu, 26. travnja 1948., citirano u Battlegroundu od Samuela Katza

"Arapi se nisu htjeli pokoriti primirju, radije su napustili svoje domove, svoje stvari i sve što posjeduju u svijetu i napustili grad. To su zapravo i učinili."

- Jamal Husseini, vršilac dužnosti predsjednika Višeg palestinskog arapskog odbora, rekao je Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, citirano u Službenoj evidenciji Vijeća sigurnosti UN -a (N. 62), 23. travnja 1948., str. 14

"vojne i civilne vlasti i židovski predstavnik izrazili su duboko žaljenje zbog ove teške odluke [o evakuaciji]. [Židovski] gradonačelnik Haife uputio je strastven apel delegaciji da preispita svoju odluku"

- Arapski nacionalni odbor u Haifi, rekao Arapskoj ligi, citiran u The Refugee in the World, od Josepha B. Schechtmana, 1963

". Naš grad je procvjetao i razvijao se za dobro i židovskih i arapskih stanovnika. Nemojte rušiti svoje domove vlastitim rukama, nemojte sebi donijeti tragediju nepotrebnom evakuacijom i samonametnutim teretima. Iseljavanjem će vas sustići siromaštvo i poniženje. Ali u ovom, vašem i našem gradu, Haifi, vrata su otvorena za rad, za život i za mir, za vas i vaše obitelji. "

Bilten Radničkog vijeća u Haifi, 28. travnja 1948. godine

". Židovska je hagana tražila (koristeći zvučnike) Arape da ostanu u svojim domovima, ali većina arapskog stanovništva slijedila je njihove vođe koji su ih zamolili da napuste zemlju."

The TIMES iz Londona, izvješćujući o događajima od 22.4.48

"Postojanje ovih izbjeglica izravan je rezultat protivljenja arapskih država planu podjele i ponovnom uspostavljanju države Izrael. Arapske su države jednoglasno usvojile ovu politiku, pa je odgovornost za njihove rezultate stoga njihova.

. Bijeg Arapa s teritorija koji je UN dodijelio židovskoj državi započeo je neposredno nakon odluke Opće skupštine krajem studenog 1947. Ovaj val iseljavanja, koji je trajao nekoliko tjedana, obuhvaćao je tridesetak tisuća ljudi, uglavnom dobrostojećih do-obitelji. "

- Emil Ghory, tajnik Arapskog visokog vijeća, libanonski dnevnik Al-Telegraph, 6. rujna 1948.

"Od 1948. tražili smo povratak izbjeglica u njihove domove. Ali mi smo sami ti koji smo ih ohrabrili da odu. Samo nekoliko mjeseci dijelilo je naš poziv da odu i naš apel Ujedinjenim narodima da riješe svoje povratak."

-Haled al Azm, sirijski premijer 1948.-49., Memoari Haleda al-Azma, (Bejrut, 1973.), 1. dio, str. 386-387

"Od 1948. mi smo ti koji smo tražili povratak izbjeglica. Dok smo mi bili ti koji su ih natjerali da odu. Donijeli smo katastrofu. Arapskim izbjeglicama, pozvavši ih i vršeći pritisak na njih da odu. Mi smo ih učinili bez imovine. Navikli smo ih na prosjačenje. Sudjelovali smo u snižavanju njihove moralne i društvene razine. Zatim smo ih iskorištavali u izvršenju zločina ubojstava, paljevina i bacanja bombi na muškarce, žene i djecu - sve to u političke svrhe. "

- Khaled al Azm, sirijski premijer nakon rata 1948. [napomena: ista osoba kao gore]

"Već u prvim mjesecima 1948. Arapska liga izdala je naredbe pozivajući ljude da potraže privremeno utočište u susjednim zemljama, a kasnije da se vrate u svoja boravišta nakon pobjedničkih arapskih vojski i dobiju svoj dio napuštene židovske imovine." - bilten Istraživačke grupe za europske migracijske probleme, 1957

Jednog jutra u travnju 1948. dr. Jamal nas je probudio i rekao da je Arapski viši odbor (AHC), predvođen Huseinima, upozorio arapske stanovnike Talbieha da odmah odu. Shvaćeno je da će se stanovnici moći vratiti kao osvajači čim arapske snage izbace Židove. Doktor Jamal je stalno ponavljao kako odlazi zbog prijetnji AHC -a, a ne zbog Židova, te da on i njegova krhka supruga nemaju izbora nego otići.

Magazin za komentare - siječanj 2000, http://www.commentarymagazine.com/0001/letters.html

Koliko je Palestinskih Arapa napustilo svoje domove, koliko se njih još uvijek vodi kao izbjeglice?

Procjene broja Arapa koji su pobjegli iz novostvorene Države Izrael 1948. (tj. S područja unutar izraelskih granica prije 1967.) variraju od 430.000 do 957.000, ovisno o tome koga pitate. Čini se da je najpouzdanija brojka 539.000.

U Šestodnevnom ratu 1967. između 125 000 (izraelska procjena) i 250 000 (procjena UNRWA -e) Arapi su pobjegli iz Judeje, Samarije i Gaze, koji su potpali pod izraelsku upravu. Od toga su, kažu neki istraživači, blizu dvije trećine bile izbjeglice koje su prvi put boravile, ostale su bile izbjeglice iz 1948. koje su još jednom pobjegle.

Prema Agenciji Ujedinjenih naroda za pomoć (UNRWA), 1996. godine broj izbjeglica iznosio je 3,3 milijuna, a nalazi se na sljedeći način:

Jordan: U 10 logora - 242.922. Ne u kampovima - 1,1 milijun

Judeja i Samarija: U 20 logora - 147.302. Ne u logorima - 385.136

Gaza: U pet logora - 378.279. Ne u logorima - 338.651

Libanon: U 12 logora - 182.731. Ne u logorima - 169.937

Sirija: U 10 logora - 89.472. Ne u logorima - 257, 919

UKUPNO: U 57 kampova - 1,04 milijuna. Ne u kampovima - 2,26 milijuna.

- Bliskoistočni sažetak - listopad 1998

Problem izbjeglica nastao je 1947.-48., Kada su Palestinci i njihovi arapski saveznici odbacili Rezoluciju Ujedinjenih naroda 181 i pokušali silom spriječiti provedbu plana podjele koji je pozivao na stvaranje židovske države uz arapsku državu u Palestini. Tijekom borbi 600.000 do 700.000 Arapa pobjeglo je ili je protjerano iz područja koja su na kraju postala država Izrael. (Bilo je i oko 17.000 židovskih izbjeglica koji su pobjegli ili su istjerani iz područja koja su bila pod arapskom, tj. Jordanskom kontrolom.) Izraelski rekord u ovom lancu razvoja nije bio besprijekoran. No, glavni razlog raseljavanja ljudi bio je sam rat, koji su Arapi nametnuli Izraelu pokušavajući prekinuti njegovo rođenje.

Palestinske izbjeglice bile su samo jedan primjer među mnogim velikim prisilnim raseljavanjem stanovništva koje se dogodilo tijekom i nakon Prvog svjetskog rata. Većina drugih izbjegličkih problema, uključujući desetke milijuna karelijskih Finaca, sudetskih Nijemaca, muslimana i hindusa na indijskom potkontinentu, nestala je jer je raseljeno stanovništvo apsorbirano u zemljama sličnog vjerskog i/ili nacionalnog karaktera. Jedina izrazita iznimka bile su palestinske izbjeglice, koje su našle utočište, ali malo građanskih ili političkih prava u susjednim arapskim zemljama (Jordan je glavna iznimka).

Izbjeglički status Palestinaca ovjekovječili su zemlje domaćini i palestinsko vodstvo, te međunarodna zajednica, putem UN -ove Agencije za pomoć i radove (UNRWA), jedinog tijela UN -a posvećenog određenoj izbjegličkoj skupini (sve ostale izbjeglice u svijetu su odgovornost Ureda visokog povjerenika UN -a za izbjeglice). Kao rezultat toga, izbjeglički status se prenosio s oca na sina na unuka tijekom 50 godina, tako da ih danas ima tri do četiri milijuna. Zato Palestinci sada čine oko jedne četvrtine svjetskih izbjeglica-impresivna brojka sve dok se ne zamisli koliko bi izbjeglica bilo da su svi Finci i Nijemci te indijski hindusi i muslimani i europski Židovi koji su nakon izbjeglica postali izbjeglice Drugi svjetski rat (da ne govorimo o Grcima i Turcima i Armencima koji su postali izbjeglice tijekom i nakon Prvog svjetskog rata) i dalje se smatrao izbjeglicama 2000. godine.

-Mark Heller, koautor knjige Bez truba, bez bubnjeva: Rješenje izraelsko-palestinskog sukoba u dvije države

Što se tiče palestinskih izbjeglica danas, prema "Izvješću glavnog povjerenika Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć i radove palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku - 1. srpnja 1997. - 30. lipnja 1998.", od 30. lipnja bilo je 3.521.130 izbjeglica , 1998. (Tablica 1). Međutim, izvješće (dostupno na www.unrwa.org) također navodi da:
Podaci UNRWA -e o registraciji temelje se na podacima koje su izbjeglice dobrovoljno dostavile prvenstveno u svrhu dobivanja pristupa uslugama Agencije, pa se stoga ne mogu smatrati statistički valjanim demografskim podacima. Broj registriranih izbjeglica prisutnih u području djelovanja Agencije gotovo je sigurno manji od broja stanovnika snimljeno.
Štoviše, ne samo da UN priznaje da su brojke sumnjive točnosti, već postoji očigledan razlog da obitelji traže više članova i time dobiju veću pomoć, UN također priznaje da ih ukupno ima 1.463.064 građana Jordana, koji se ni na koji način ne mogu uzeti u obzir izbjeglice.

- dr. Alexander Safian, CAMERA (Odbor za točnost izvještavanja na Bliskom istoku u Americi)

Tko ispunjava uvjete za status palestinskog izbjeglice?

Svaki Arap koji je ušao u Izrael do dvije godine prije ponovnog rođenja židovske države mogao je tvrditi da je palestinski izbjeglica, čak i ako su on i njegovi preci generacijama prije živjeli drugdje i nije posjedovao zemlju ili imovinu u Palestini. [Napomena urednika: UNRWA je prikupljao podatke od „izbjeglica“ na „časnoj osnovi“ bez provjere čak ni gore navedenih apsurdno minimalnih zahtjeva]

- Bliskoistočni sažetak - listopad 1998

Zašto još uvijek postoje izbjeglice iz 1948. godine, koje i dalje žive u izbjegličkim kampovima generacijama nakon prvotnog preseljenja?

"Arapske države ne žele riješiti izbjeglički problem. Žele ga zadržati kao otvorenu ranu, kao uvredu Ujedinjenim narodima i kao oružje protiv Izraela. Arapskim liderima nije ni briga žive li izbjeglice ili umrijeti."

- Ralph Galloway, bivši čelnik UN -ove Agencije za pomoć i radove palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA), u Amanu, Jordan, kolovoz 1958.

"Općenito, može se reći da su arapske vlade smatrale uništenje Države Izrael hitnijom stvari od dobrobiti palestinskih izbjeglica. Palestinsku ogorčenost i bijes morali su održati na životu. Bilo je jasno da se to najbolje može učiniti osiguravajući da veliki broj Palestinaca Arapa nastavi živjeti u pod normalnim uvjetima, žrtvama gladi i siromaštva. Nijedna arapska vlada nije to propovijedala kao definiranu politiku koju je većina arapskih vlada prešutno provela u djelo. "

- Terrence Prittie i Bernard Dineen, u "Dvostrukom egzodusu: studija o arapskim i židovskim izbjeglicama na Bliskom istoku"

Odluka o žrtvovanju njih [palestinskih arapskih izbjeglica] u svrhu uništenja Izraela jasno je izrečena nakon 1948.-49. (Držati ih u logorima kako bi mogli naučiti mržnju i osvetiti se), a arapske elite nisu pokazale ništa dokaz promjene mišljenja.

- David S. Landes i Richard A. Landes, Nova republika, 8. rujna 1997

Palestinci su jedine izbjeglice koje ne mogu i ne smiju biti apsorbirane na drugom mjestu. Njihova sudbina će se igrati kao zrcalna slika Zalutalog Židova.

- Jacques Givet, "Anti-cionistički kompleks"

U Šestodnevnom ratu 1967. godine, pod prijetnjom da će ga Egipat, Sirija i Jordan "gurnuti u more", Izrael je zapravo oslobodio "okupirani teritorij" Jeruzalema i omogućio slobodan pristup Židovima, kršćanima i muslimanima za bogoslužje sveta mjesta. Izrael je također oslobodio "Zapadnu obalu" i Gazu. Kako se lako zaboravlja novija povijest. Za usporedbu, izraelska je uprava, unatoč greškama, bila mnogo humanija. Stvarnosti jordanske i egipatske okupacije prenose se u sljedećem citatu iz HARSH REALITIES:

19 godina, do 1967., Jordan je brutalno okupirao preimenovanu "Zapadnu obalu" sa svojih 20 izbjegličkih kampova UNWRA -e. A kad su zapadni Palestinci pobunili u prosincu '55., Travnju '57., Travnju '63., Studenom '66. I travnju '67., Kralj Hussein je poslao tenkove koji su granatirali gradske ulice i nasumce pucali na ljude, ubivši stotine muškaraca, žena i djeca.

Pojas Gaze, kako je bio poznat po 19 godina teške egipatske okupacije, imao je 8 izbjegličkih logora UNWRA -e u kojima su Palestinci bili prisiljeni živjeti u pretrpanoj bijedi. Egipat je odbio apsorbirati izbjeglice, zadržao ih je bez državljanstva, uskratio im je putovnice i zabranio im putovanje ili rad u Egiptu. [S druge strane, Palestincima je dopušteno raditi u Izraelu nakon 1967.]

Za 19 godina brutalne okupacije svojih Arapa, Jordan i Egipat držali su ova područja u namjernom stanju ekonomske stagnacije i velike nezaposlenosti. Prosječna nezaposlenost početkom šezdesetih kretala se između 35-45%, a nezaposlenost izbjeglica dosegla je visokih 83%. No, tijekom cijelog ovog razdoblja svijet je šutio. Tek nakon što je Izrael zauzeo ove teritorije u obrambenom ratu 1967. godine, netko je otkrio "legitimna prava i nacionalne težnje" palestinskih Arapa.

S humanitarnog gledišta, njihova se situacija pod izraelskom upravom nemjerljivo poboljšala. Nezaposlenost se kreće oko samo 1% (1989.), a bruto dohodak po stanovniku se utrostručio za manje od 20 godina. Stope smrtnosti dojenčadi pale su sa 140 prije 1.000. Na 1.000 na samo 30 na 1.000 danas - u vrijeme kada je ostatak arapskog svijeta još uvijek iznosi 80 na 1.000 7 arapskih fakulteta i sveučilišta osnovano je pod izraelskom "okupacijom", gdje nijedno nije postojalo prije 1967. Ipak, Izrael je sada napadnut.

Da su arapske zemlje imale istinsku namjeru pomoći svojoj opkoljenoj braći iz zapadne Palestine, lako bi ih i mogle apsorbirati prije 4 desetljeća, kao što su to učinili Izraelci s još većim brojem židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja. Palestinski Arapi dijele isti jezik, vjeru i kulturu, a za 70% njih iste zemlje podrijetla samo tri generacije prije nego što su njihovi djedovi iz ekonomskih razloga emigrirali u Palestinu iz okolnih arapskih zemalja. No 22 arapske zemlje, nezainteresirane za pomoć palestinskoj braći, radije su ih koristile kao političko oružje za oružje protiv Izraela, a UN su podržale ovu bezdušnu ljudsku manipulaciju.

Sredinom 1970-ih Izrael je pokušao palestinskim arapskim izbjeglicama u Gazi dati nove i bolje stanove. Generalna skupština UN -a, na poticaj arapskih država, donijela je Rezoluciju 32/90 u kojoj se Izrael osuđuje zbog pokušaja preseljenja ovih izbjeglica i zahtijeva da se vrate "u logore u kojima su uklonjeni". Pa ipak, visoki dužnosnik UN-a došao je u Gazu u siječnju 1988. godine u pratnji 10 televizijskih ekipa u posjetu radi utvrđivanja činjenica i svalio svu krivnju za situaciju pred izraelskim nogama. Kao da vlastito saučesništvo UN -a u tom pitanju ne postoji!

Kad je šest arapskih nacija napalo Izrael rođenjem Izraela, mnogi tvrde da je 600.000 Arapa raseljeno u tom ratu. Ono što nije dobro poznato je da je približno 800.000 Židova, koji su živjeli u tih šest arapskih nacija, morali pobjeći zbog svojih života zbog arapske mržnje. Rješenje ovog izbjegličkog problema bilo je jednostavno - poštena razmjena.

Izrael je, uz užasnu ekonomsku cijenu, apsorbirao 800.000 židovskih izbjeglica. Ali arapske nacije odbile su prihvatiti te arapske izbjeglice - njihovu arapsku braću. Umjesto toga, smjestili su ih u izbjegličke logore, koji su postali mračne rupe mržnje i bijede, modeli propagande za okretanje svjetskog mišljenja protiv Izraela. Uspjeli su. Kako su uspjeli.
Izbjeglički kampovi

Kad je Izrael naslijedio Judeju i Samariju ("Zapadna obala") i Gazu u ratu 1967., Izrael je također naslijedio palestinske izbjegličke logore kojima je upravljala agencija Ujedinjenih naroda. Izrael je htio pregovarati i o izbjegličkom problemu i o mirovnom sporazumu, ali su Arapi to odbili. Čovjek ne može a da se ne agonizira za siromašne izbjegličke pijune u ovoj smicalici. Žalosno stanje palestinskih izbjeglica posebno je jadno jer su situaciju osmislili i održali njihova vlastita arapska braća. Nije ni čudo što je izbila "intifada". Mnogi tvrde da su arapske nacije odbile ublažiti izbjeglički problem i 1948. i 1967. godine.

Među mnogima koji su to primijetili je pukovnik Richard Henry Meinertzhagen, britanski stručnjak za Bliski istok. Pitao je kolegu gosta na večeri u domu jednog britanskog diplomata: "Zašto vi Arapi, sa svim svojim resursima iz nafte, ne učinite nešto za te bijedne izbjeglice iz Palestine?" Libanonac je odgovorio: "Dobri Bože, zar stvarno misliš da ćemo uništiti najbolju propagandu koju posjedujemo? To je zlatni rudnik!" Kad je Meinertzhagen primijetio da je ovo gledište neljubazno i ​​nemoralno, Libanonci su odgovorili: "Oni su samo ljudsko smeće, ali politički rudnik zlata!" Na nešto drugačijem jeziku koji se odnosi na isti stav o korisnosti palestinskih izbjegličkih kampova, Meinertzhagen u svojoj knjizi bilježi: "Dobio sam identična gledišta od drugih Arapa".

Palestinci koji su izašli na ulice, razmazili se zbog nevolja, nove su generacije u izbjegličkim kampovima. Od najranijeg djetinjstva učili su ih mržnji.

Tko je odgovoran za njihovo stanje, tko bi ih trebao apsorbirati i nadoknaditi?

"Iznesene su izjave o arapskom izbjegličkom pitanju, ali zašto bi državu Izrael trebalo kriviti za postojanje tog problema? Pokušavajući utvrditi odgovornost za postojanje problema arapskih izbjeglica, ne možemo ne spomenuti vanjsku stranu Slijede vlastiti sebični interesi koji nemaju ništa zajedničko niti s uzrokom mira i međunarodne sigurnosti niti s interesima arapskog i židovskog naroda i koji odgovaraju samo agresivnim planovima vodećih krugova nekih država. "

- Sovjetsko izaslanstvo, Vijeće sigurnosti UN -a 4. ožujka 1949. godine

"Od 1948. arapski lideri su na neodgovoran način pristupili palestinskom problemu. Nisu gledali u budućnost. Nemaju plan ni pristup. Koristili su Palestince u sebične političke svrhe. To je smiješno i, mogao bih reći, kriminalac. "

- Jordanski kralj Husein, Associated Press, siječanj 1960

Mnoge optužbe Izraela zbog navodne odgovornosti za patnje arapskih izbjeglica bile su užasno jednostrane i nepravedne. Zašto se tako malo pažnje pridaje činjenici da su izvorne izbjeglice u takvoj situaciji bili Židovi koji su bježali od nacističkog terora, ljudi kojima je bio zabranjen pristup u druge zemlje, a zatim im je onemogućen pristup jednom mjestu koje im je moglo dati nadu? Zašto ne čujemo gotovo ništa o ugnjetavanju autohtonog židovskog stanovništva u arapskim zemljama od 1948. ili tisućama židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja? Zašto se gotovo uopće ne ističe da je izvorni i stalni uzrok problema arapskih izbjeglica i njegovo posljednje pogoršanje bila arapska nepopustljivost i neprijateljstvo: odbijanje priznavanja Izraela i obećanje o uništenju Židova? Problema s izbjeglicama uopće ne bi bilo da Arapi nisu prkosili podjeli Ujedinjenih naroda. Arapi su započeli rat 1948. godine koji je prisilio izbjeglice da napuste svoje domove - a ne da ih protjeraju. Izrael ih je pokušao uvjeriti da ostanu. Arapski vođe uplašili su ih da pobjegnu, uz strašna upozorenja da će ih Židovi progoniti i uništiti.

Često nas se upozorava da je nedavna vojna pobjeda Izraela [šestodnevni rat, 1967.] razlog povećanja broja izbjeglica, ali rijetko nas se podsjeća da je posljednja arapska kampanja uništenja Izraela bila jedini poticaj za tu pobjedu. Arapski trijumf ne bi ostavio židovske izbjeglice, već židovske leševe. Bilo kakva pomoć koju Izrael sada pruža arapskim izbjeglicama - a ona već pomaže i počinje nuditi preseljenje, unatoč nesmanjenoj arapskoj ratobornosti - uglavnom je stvar razboritosti ili dobročinstva. Moralni dug prvenstveno je dug arapskih sila, koje su bešćutno manipulirale tim iskorijenjenim ljudima do kraja lukavog programa za istrebljenje Židova.

- A. Roy i Alice Eckardt u "OPET, TIŠINA U CRKVAMA", Kršćansko stoljeće, 2. kolovoza 1967. godine

Arapi optužuju Izrael za stvaranje izbjegličkog problema, dok su Arapi inzistirali na zadržavanju kampova u Jordanu, Siriji i Libanonu, kako bi Palestince iskoristili za političku eksploataciju. 1982. godine: 65.425 palestinskih izbjeglica smješteno je u logore u Siriji, 123.442 u Libanonu, 192.392 u Jordanu, izvijestio je UNRWA, dok je arapska propaganda lagala i povećala brojku na 4.000.000, a SVI koji su pobjegli svojom voljom i bez ikakvog sila. Sada, usporedite s 850.000 Židova koji su zapravo protjerani iz arapskih zemalja, prisiljeni otići u Izrael.

- Walid, palestinski arapski prebjeg.
citirano u "Odgovor na islam"

Jedan od redaka za bacanje u knjizi Bat Yeora, "Dhimmis", usputno je zapažanje da su Palestinci najdugovječnija skupina u povijesti koja se smatrala "izbjeglicama" dok su živjeli u zemlji svojih sunarodnjaka.

Hajde da to malo proširimo. To je tema o kojoj sam već pisao. UNRWA (Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć i radove) osnovana je 1949. Postoji samo u svrhu "njegovanja" palestinskih izbjeglica, isključujući sve ostale izbjeglice u svijetu. 25% proračuna dolazi od američkih poreznih obveznika (što uključuje i mene). Bilo je 750.000 tih momaka 1949. godine, a sada ih ima 3.3 milijuna. I evo gdje postaje još čudnije: 1,2 milijuna "izbjeglica" ŽIVI U PALESTINSKOJ AUTONOMIJI YASSER ARAFAT -a, pomiješano sa kolegama Palestincima, gdje zapravo USTAVLJAJU POLA STANOVNIŠTVA!

Čini li se to još nekome čudnim? Kako možete postići da ljudi žive 50 godina među njihovom braćom, 30 milja niz cestu odakle su krenuli, a da ih i dalje smatraju izbjeglicama? Hoće li ikada završiti? Može li ikada završiti? Očito ne sve dok im UN nastavlja isplaćivati ​​novac.

A što je s njihovom arapskom braćom? Zamolite jednog Arapa da vam ispriča o pet stubova islama, na koje je tako ponosan, i on će vam reći o "dobročinstvu prema vašim sugrađanima muslimanima". Pa ipak, Arapi zabranjuju integraciju "izbjeglica" u zemlje domaćine. To je zato što ih smatraju "sramotom islama, koji su odgovorni za gubitak svete muslimanske zemlje nevjernicima Židovima".

Pretpostavljam da je ovo samo još jedan primjer "Novog Bliskog istoka" Shimona Peresa.

Važno je napomenuti da je svijet vidio stotine milijuna izbjeglica. To je prirodni i očekivani krajnji rezultat ratova. Svi su se doselili, započeli nove živote i izvukli najbolje iz svoje situacije. Desetine milijuna izbjeglica stvoreno je nakon oba svjetska rata. Tijekom arapsko-izraelskog rata 1948-49, 860.000 Židova koji su živjeli u arapskim zemljama izbačeno je na uši! Ne čujemo više o njima jer su ih apsorbirali njihovi kolege Židovi u Izraelu. Dakle, dok Arapi na cijelom Bliskom istoku plaču krokodilske suze za svoju jadnu palestinsku braću i sestre, niti jedna od ovih zemalja nije im otvorila ruke. Oni kojima je bio dopušten ulaz smješteni su u više izbjegličkih kampova kako bi ih svijet vidio. Ironično, Arapi koji su ostali u Izraelu i postali građani prošli su daleko bolje od onih u arapskim zemljama! Ono po čemu se palestinski Arapi ističu među izbjeglicama u svijetu je to što su stvorili vlastitu patetičnu situaciju ili su ih njihovi vođe zaveli. To je njihova teška sreća! Ne može se još jednom ponuditi ono što im je ponuđeno 1947. godine. Svijet se mora brinuti o važnijim stvarima osim o njihovim stalnim bolovima u trbuhu! Kako kažu: "Živi već sada!"

Okolne arapske države pozvale su arapsko stanovništvo da napusti Izrael i da se bori u ratu 1948. ("rat istrebljenja i značajan masakr"). Onima koji su otišli rečeno je da se mogu vratiti i uzeti svu židovsku imovinu. Onima koji su ostali rečeno je da će biti ubijeni sa Židovima. To ne znači da tijekom rata židovske snage nisu protjerale nijednu arapsku skupinu, čak ni sela, za koje se smatralo da su uključene u "rat istrebljenja" Židova. Mnogi Arapi opirali su se pozivu na ubijanje Židova - oni i njihovi potomci čine 14% stanovništva Izraela, kao punopravni građani. Dakle, ako je bilo organiziranih napora za "etničko čišćenje", kako tvrde antisemiti, Židovi su gadno podbacili.Današnje "palestinske izbjeglice" su oni koji su očekivali povratak nakon arapske pobjede kako bi pronašli židovske leševe. Potomci tih Arapa u izbjegličkim kampovima/selima drže Ujedinjeni narodi i druge arapske vlade kao propagandno oruđe i kao stalni izvor vojnika u njihovom dugom ratu protiv Izraela. Tko bi trebao apsorbirati te Arape, kao punopravne građane, nadoknaditi im gubitke, udomiti ih, nahraniti, poučiti? Treba li to biti Izrael, namjeravana žrtva masakra? Ili bi to trebali biti njihovi sugrađani Arapi koji su zbog svoje mržnje i nasilja uopće izazvali ovaj nered? Ili bi ovo trebala biti samo vrijedna pouka svijetu da kada pokušate istrebiti drugu skupinu, budite spremni izgubiti zemlju i imovinu i ne očekujte da im se to više nikada neće vratiti. Tek kad takvo nasilje nagradi UN, Jimmy Carter, SSSR, postoji materijalni poticaj za ponovni pokušaj.

- Društvo za racionalni mir

Čak i ako Izrael nije uzrok arapskog izbjegličkog problema, nisu li učinili ništa da nadoknade te ljude?

Kao gesta dobre volje tijekom pregovora u Lausanni 1949., Izrael je ponudio da vrati 100.000 palestinskih izbjeglica prije bilo kakve rasprave o izbjegličkom pitanju. Arapske države, koje su odbile čak pregovarati licem u lice s Izraelcima, odbile su ponudu jer je implicitno priznala postojanje Izraela.

Unatoč tome, iz humanitarnih razloga Izrael je od 1950 -ih dopustio da se više od 50.000 izbjeglica vrati u Izrael u okviru programa za ponovno okupljanje obitelji, a između 1967. i 1993. dopušteno je još 75.000 da se vrate na Zapadnu obalu ili u Gazu. Od početka procesa u Oslu Izrael je dopustio još 90.000 Palestinaca da dobiju boravak na teritoriju pod kontrolom PA.

Arapi koji su izgubili imovinu u Izraelu imaju pravo podnijeti zahtjev za nadoknadu od izraelskog Skrbnika odsutne imovine. Do kraja 1993. godine podnesena su ukupno 14.692 zahtjeva, zahtjevi su riješeni u odnosu na više od 200.000 dunama zemlje, više od 10.000.000 NIS (novih izraelskih šekela) plaćeno je kao odšteta, a više od 54.000 dunuma zamjensko zemljište dano je kao kompenzacija. Izrael je slijedio ovu velikodušnu politiku unatoč činjenici da niti jedan novčani iznos naknade nije isplaćen nikome od više od 500.000 židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja, koje su arapske vlade prisilile da napuste svoje domove, poslove i štednju.

- dr. Alexander Safian, CAMERA (Odbor za točnost izvještavanja na Bliskom istoku u Americi)

Koja je najduža izbjeglička situacija u zabilježenoj ljudskoj povijesti?

Dijaspora, židovski egzil, Golah. 1.900 godina - između 80 i 100 generacija.

Još jedna izbjeglička situacija također je rezultat neovisnosti Izraela. Bio je veći u broju i u imovini izgubljenoj od Palestinskih Arapa, ali nikad ne čujemo za to, zašto?

Pravi izbjeglice

Većina svijeta ignorira stvarnu katastrofu protekle novije ere: brutalno protjerivanje oko 867.000 Židova iz arapskih zemalja, te zaplijenu, od strane arapskih vlada, više od 13 milijardi dolara vrijedne imovine i imovine.

Alžir
Tijekom rata za neovisnost Alžira od Francuske 1950 -ih i ranih 1960 -ih, alžirski nacionalisti izvršili su nasilne napade na alžirske Židove. Nakon što su Francuzi otišli, alžirske su vlasti donijele različite protužidovske dekrete, uključujući nametanje velikih poreza židovskoj zajednici. Gotovo svi 160.000 alžirskih Židova pobjegli su iz zemlje. Sve osim jedne alžirske sinagoge zaplijenjene su i pretvorene u džamije.

Egipat
Drevna židovska zajednica Egipta do 1940 -ih brojala je više od 90.000. Neredi egipatskih nacionalista 1945. odnijeli su mnoge židovske živote, a sinagoge i židovske zgrade su spaljene. Novi val diskriminacije i nasilja pokrenut je 1948. Preko 250 Židova je ubijeno ili ozlijeđeno, židovske su trgovine opljačkane, a židovska imovina zamrznuta. Otprilike 35.000 Židova napustilo je Egipat do 1950. Gamal Abdel Nasser, koji je preuzeo vlast 1954., uhitio je tisuće Židova i oduzeo im imovinu. Emigracija je do 1957. smanjila egipatsko Židovstvo na samo 8.000.

Irak
Židovi iz Iraka, s korijenima koji datiraju iz drevne Babilonije, brojali su 1947. godine oko 190.000. Kada je Izrael uspostavljen, židovska emigracija bila je zabranjena, a stotine Židova zatvoreno. Oni koji su osuđeni za "cionizam"-kazneno djelo-osuđeni su na interno progonstvo ili novčane kazne do 40.000 USD svaki. Deseci tisuća Židova iskliznulo je iz zemlje. Zatim, 1950., vlada je legalizirala emigraciju i pritisnula Židove da napuste do 1952., ostalo je samo 6000. Židovskim emigrantima bilo je dopušteno sa sobom ponijeti samo 140 dolara po odrasloj osobi, a svu njihovu preostalu imovinu i imovinu iračka je vlada zaplijenila.

Libija
2.000 godina stara židovska zajednica Libije, koja je do 1940-ih brojala gotovo 60.000, bila je meta masovnog protužidovskog nasilja u studenom 1945. Samo u Tripoliju ubijeno je 120 Židova, preko 500 ranjeno, 2.000 je ostalo bez domova, a spaljene su sinagoge. U siječnju 1946. bilo je još pogroma, u Zanzuru je ubijeno 75 Židova, a više od 100 ubijeno u drugim gradovima. Do početka 1950 -ih emigriralo je više od 40.000 libijskih Židova.

Maroko
Godine 1948. u Maroku je živjelo oko 350.000 Židova, zajednice sa starim korijenima koji sežu u vrijeme uništenja Prvog hrama (586. pr. Kr.). U lipnju 1948. pogromisti su masakrirali 39 Židova u gradu Djerada i još 4 u Oujdi. Preko 50.000 Židova prestrašeno je pobjeglo iz Maroka. Tijekom 1950 -ih bilo je nasilja nad Židovima u Oujdi, Rabatu i Casablanci. Većina marokanskih Židova emigrirala je tijekom sljedećih godina.

Sirija
U Siriji je 1948. godine bilo 17.000 Židova, zajednica koja datira još iz biblijskih vremena. Anti-židovski pogromi izbili su u sirijskom gradu Alepu 1947. Sve lokalne sinagoge su uništene, a 7.000 od 10.000 Židova u gradu je užasnuto pobjeglo. Vlada je tada donijela zakon kojim se zamrzavaju računi židovskih banaka i oduzima židovska imovina. Do 1950 -ih, samo je 5000 Židova ostalo u Siriji, podvrgnuti oštrim dekretima kojima je zabranjeno iseljavanje, prodaja imovine ili rad u vladinim uredima, a bili su prisiljeni nositi posebne iskaznice koje ih identificiraju kao Židove.

Slijedi statistika o broju Židova u arapskim zemljama 1988. prema izraelskim novinama "Vesti" (na ruskom) 1/4/99.

Alžir manje od 100
Egipat manje od 100
Irak 60
Libija manje od 100
Maroko 7.000
Sirija 100

„Ovo nije mjesto za opisivanje kako su Židovi arapskih država protjerani iz zemalja u kojima su živjeli stotinama godina, zatim kako su sramotno deportirani u Izrael nakon što im je imovina oduzeta ili preuzeta na najnižoj razini moguća cijena.

"Jasno je da će Izrael pokrenuti ovo pitanje tijekom bilo kakvih ozbiljnih pregovora koji bi se mogli jednog dana poduzeti u vezi s pravima Palestinaca.

"Izraelske tvrdnje su sljedeće: Možda je slučaj da smo mi Izraelci bili uzrok protjerivanja nekih Palestinaca, čiji se broj procjenjuje na 700.000, iz svojih domova tijekom rata 1948., a nakon toga su preuzeli njihovu imovinu. od 1948. vi Arapi izazvali ste protjerivanje isto toliko Židova iz arapskih država, od kojih se većina nastanila u Izraelu nakon što su im na ovaj ili onaj način preuzeli imovinu. Zapravo, ono što se dogodilo bilo je samo neka vrsta " razmjene stanovništva i imovine ", a svaka strana mora snositi posljedice. Izrael apsorbira Židove arapskih država, a arapske države moraju Palestince naseliti u njihovu sredinu i riješiti njihove probleme. Nema sumnje da je prva ozbiljna rasprava o palestinskom problemu na međunarodnom forumu, Izrael će iznijeti ove tvrdnje. "

- Sabri Jiryis, poznati palestinski arapski istraživač na Institutu za palestinske studije u Bejrutu, objavljen u Al-Naharu, Bejrut, 15. svibnja 1975. godine

Neke od zajednica dublje:

Približno 75.000 Židova živjelo je u Egiptu 1948. godine, zajednici čije porijeklo seže u babilonsko zarobljeništvo prije oko 2700 godina. U prethodnom desetljeću muslimanski su elementi, vjerujući da će Hitler uspjeti dovršiti 'Konačno rješenje' u Europi, provodili gotovo kontinuirane pogrome nad židovskim zajednicama, ubijajući i ranjavajući tisuće ljudi. Egipatski zakon o trgovačkim društvima iz srpnja 1947. uveo je zabrane zapošljavanja Židova, isključio ih iz većine područja zapošljavanja i oduzeo mnoge tvrtke, nekretnine i drugu imovinu u vlasništvu Židova. Zatim, u danima nakon usvajanja Plana podjele, muslimani u Kairu i Aleksandriji divljali su, ubijali, pljačkali kuće i palili sinagoge. U jednom sedmodnevnom razdoblju 1948. očevidac je izbrojio 150 židovskih tijela razbacanih po ulicama.

Tijekom Rata za neovisnost, egipatskim Židovima bilo je zabranjeno putovanje u inozemstvo. U kolovozu 1949. Egipat je ukinuo zabranu i 20.000 Židova pobjeglo je iz zemlje, mnogi su otišli u Izrael. Uvjeti za Židove donekle su se poboljšali pod generalom Naguibom, ali kada je general Abdul Nasser došao na vlast u Egiptu, naredio je masovna uhićenja Židova i oduzeo ogromne količine židovske imovine, osobne i poslovne. Nasser je izdao naredbe o deportaciji tisućama Židova, istodobno oduzimajući svu njihovu imovinu i imovinu. Većina deportiranih bila je ograničena na jedan kovčeg po komadu. Godine 1964., Nasser je hrabro izjavio, u intervjuu jednom njemačkom izdanju, da se Egipat i dalje pridržava nacističke svrhe: 'Naše suosjećanje', rekao je, 'bilo je s Nijemcima'. S izbijanjem Šestodnevnog rata 1967. godine, Židovi su masovno uhićeni i poslani u koncentracijske logore, gdje su ih mučili, danima uskraćivali vodu i prisiljavali se na skandiranje protiv izraelskih parola. Do 1970. godine egipatsko židovsko stanovništvo brojilo se u samo stotinama.

Kao i drugi muslimanski narodi, Alžir posjeduje dugu povijest antisemitizma, legalnu i popularnu. Kolonizacija Alžira od strane Francuza 1830. godine oslobodila je 2500 godina staru židovsku zajednicu od velikog dijela poniženja i progona koje je pretrpjela pod islamskom vlašću. No, porast nacističke stranke u Njemačkoj izazvao je povratak antisemitskim aktivnostima. Godine 1934. u Konstantinu je pobijeno dvadeset pet Židova. Tijekom kasnijeg suđenja francuskim vlastima, dokazi su otkrili da su napad organizirale vodeće muslimanske vlasti u gradu. Kad je 1940. francuska vlada Vichy preuzela vlast, Židovima je odmah oduzela francusko državljanstvo, zabranila im školovanje i proglasila ih 'parijama'. Tek je savezničko iskrcavanje ubrzo nakon toga spasilo Židove od masovne deportacije u europske logore smrti. Padom Vichyjevog režima više od 148.000 Židova uživalo je u punoj dobrobiti i bogatstvu francuskog društva. U Alžiru je izbio građanski rat, a kako se jačao, tisuće Židova pobjeglo je iz zemlje, uglavnom u Francusku.

Alžir je stekao neovisnost 1962. godine, do kada je otišlo više od 75.000 Židova. Progon koji je odobrila država počeo je sljedeće godine donošenjem Zakona o državljanstvu iz 1963., ograničavajući državljanstvo na one stanovnike čiji su otac i djed po ocu bili muslimani. Nova država zaplijenila je ili uništila židovsko privatno, trgovačko i zajedničko vlasništvo i naredila da se većina nacionalnih sinagoga pretvori u džamije. Nakon poplave antisemitskog nasilja 1965., većina preostalih 65.000 židovskih zajednica otišla je. Danas, nekad snažna alžirska židovska zajednica broji bijednih 300 ljudi.

Danas nije poznato da u sjevernoafričkoj državi Libiji živi Židov. Poput Egipta i Alžira, masovni pogromi desetkovali su nekad uspješne židovske zajednice 1940-ih. Od 1941. do 1942. veliki su valovi progona preplavili Libiju. Židovska imovina u Bengaziju opljačkana je, a 2600 ih je poslano u pustinju u logor prisilnog rada, gdje je 500 stradalo. 5. studenoga 1945. u glavnom gradu Libije Tripoliju uslijedilo je stravično krvoproliće. Prema izvjestitelju New York Timesa Cliftonu Danielsu: 'Bebe su do smrti pretučene željeznim šipkama. Starci su sječeni na komade gdje su pali. Buduće majke bile su izvađene crijeva. Cijele obitelji žive su spaljene u svojim kućama. ' U napadu je poginulo nekoliko stotina Židova.

Nakon odobrenja Plana podjele, još 130 Židova ubijeno je u antisemitskim neredima. Sljedeće godine dogodio se još jedan masakr nalik Tripoliju. Godine 1948., židovsko stanovništvo Libije bilo je 38.000, do 1951. ostalo je samo 8.000. Nakon šestodnevnog rata izbio je još jedan pogrom, koji je protjerao sve osim 400 iz zemlje. Dana 21. srpnja 1967. libijski moćnik, pukovnik Gadafi nacionalizirao je svu židovsku imovinu, a ubrzo nakon toga svi preostali Židovi napustili su zemlju.

Sirijska židovska zajednica 1948. datira iz razorenja Jeruzalema u prvom stoljeću, otprilike 1900 godina ranije. Pod islamskom vlašću, Židovi su rutinski bili podvrgnuti okrutnom i nehumanom postupanju, uključujući prisilne prelaske, rutinske pogrome i stroga trgovačka i osobna ograničenja. Do početka 1947. godine samo je 13.000 Židova živjelo u Siriji, a 20.000 ih je pobjeglo tijekom prethodnog desetljeća, jer je nacistička revnost prožimala regiju i posebno im otežavala život. Odmah nakon što je Sirija stekla neovisnost od Francuske 1945., snažna antisemitska propaganda emitirana je na televiziji i radiju, potičući arapske mase na nasilje. U prosincu 1947., mjesec dana nakon prihvaćanja Plana podjele, u sirijskom gradu Alepu izbio je pogrom koji je spalio brojna židovska dobra, uključujući sinagoge, škole, sirotišta i poduzeća. Očevici nasilja primijetili su da su sirijski vatrogasci i policija upućeni na mjesto događaja aktivno sudjelovali u neredima.

Nalet antisemitskog zakonodavstva donesenog 1948. ograničio je, između ostalog, židovska putovanja izvan geta odobrenih od vlade, prodaju privatnog vlasništva, stjecanje zemljišta ili promjenu mjesta stanovanja. Dekret iz 1949. otišao je korak dalje, zaplijenivši sve račune židovskih banaka. Pod prijetnjama pogubljenjem, dugim zatvorskim kaznama i mučenjem, 10.000 Židova moglo je otići između 1948. i 1962. U izvješću objavljenom 1981. naznačeno je da su sirijski Židovi bili podložni "muhabaratu, [sirijskoj] tajnoj policiji, [koji] vodi vladavinu" terora i zastrašivanja, uključujući pretresanje bez naloga, pritvor bez suđenja, mučenje i pogubljenje po kratkom postupku. " Zbog utjecaja SAD -a u kontekstu madridskog mirovnog procesa, svi osim 800 židovske zajednice pobjegli su, a većina se nastanila u Sjedinjenim Državama. Sirija je zaplijenila svu židovsku imovinu osim onih koji su ostali.

Jemenska židovska zajednica postojala je u onom što je povjesničar S.D. Goitein je opisao kao "najgori aspekt" arapskog zlostavljanja Židova. Židovski život u Jemenu, do vremena izraelske moderne evakuacije zajednice, sadržavao je najoštrije elemente koji su se mogli zamisliti pod statusom sumornosti. Židovi nisu mogli svjedočiti na sudu, a redovito su ih ubijali, ograničavajući se na zaposlenje na naj ponižavajućim pozicijama i prisiljavajući se odreći se svoje imovine na zahtjev, da navedemo samo nekoliko lišavanja. "Vjekovni" običaj kamenovanja Židova, dopušten muslimanskim zakonom, još se redovito prakticirao sve do vremena kad su Židovi pobjegli iz Jemena. Uvjeti za zajednicu pogoršani su pobjedom Izraela nad arapskim vojskama 1948. godine, pa je brzo izvlačenje zajednice postalo pitanje spašavanja ili izumiranja. Arapske gomile projurile su kroz Tsan'u i druge gradove, paleći, ubijajući, silujući i pljačkajući u židovskim četvrtima grada. Regionalni imam - ili vjerski autoritet - dopustio je židovskoj zajednici da napusti Jemen, pod uvjetom da oduzmu svu imovinu državi. Izrael je pokrenuo Operaciju Čarobni tepih 1949. godine, a tijekom jedne godine uspješno je zračnim putem prenio oko 50.000 jemenskih Židova - gotovo cijelu drevnu zajednicu - u Izrael.

135.000 jakih iračkih židovskih zajednica 1948. godine vodi porijeklo od predegziličke židovske zajednice u Babilonu, prije 2700 godina. Antisemitsko zakonodavstvo 1948. proglašavalo je "cionizam" - zločin koji se automatski priznaje Židovima - kaznenim djelom za koje je propisana sedmogodišnja zatvorska kazna. Dodatni zakoni zabranjivali su Židovima vladu, medicinu i obrazovanje, uskraćivali trgovcima uvozne dozvole i zatvarali židovske banke. Židovska se zajednica suočila s ekonomskom propašću. Tijekom Izraelskog rata za neovisnost, useljavanje u Izrael proglašeno je teškim prekršajem, dok je javni zakon br. 1, donesen 1950., Židovima oduzeo iračko državljanstvo. 1950. Izrael je pokrenuo operaciju Ali Baba kako bi izvukao zaostali ostatak. Irak, zaintrigiran mogućnošću nasljeđivanja velike količine napuštene židovske imovine, dopustio je Židovima da odu, uvjeravajući emigrante da će dobiti poštenu naknadu za imovinu i drugu imovinu koju su bili prisiljeni napustiti. Zračni prijevoz izbacio je 123 000 Židova iz zemlje, a 110 000 je odlučilo ostati u Izraelu. Unatoč svom obećanju, iračka je vlada 10. ožujka 1951., dan nakon isteka roka za izlaznu registraciju, objavila da su emigrantska imovina, poduzeća i bankovni računi oduzeti. Iste godine Zakon broj 5 proširen je tako da uključuje sve židovske posjede u iračkim bankama. Samo po sebi, ovo je proširenje opljačkalo 200 milijuna dolara židovske imovine. Do siječnja 1952., kad je Irak ponovno zatvorio vrata židovskoj emigraciji, ostalo ih je samo 6000. Sva preostala židovska komunalna imovina oduzeta je 1958. Danas je u Iraku ostalo samo 200 Židova prisiljenih boraviti u bagdadskom getu.

izvor: Middle East Digest - studeni/prosinac 1999

Možemo li čuti o tim izbjeglicama iz perspektive ljudskih prava?

"Veliki problem između 1948. i 1967. bile su arapske" izbjeglice "koje su napustile Izrael i preselile se u područja pod kontrolom Arapa. Postojala je velika kontroverza, kako unutar Izraela tako i izvan nje, oko toga je li Izrael istjerao te arapske izbjeglice ili su otišli po uputama arapskih vođa s obećanjem slavnog povratka. Očigledno je da ima istine u oba stava. Svakako, mnogi Arapi su bili uplašeni od izraelskih vojnika, a neki su očito otišli nakon što su čuli za civilne "pokolje". bili istiniti, lažni, pretjerani ili zataškani, nije toliko važno koliko su vjerovali Arapi koji su otišli.)

"Kao građanski libertarijanac i aktivist za ljudska prava, tvrdnje ovih izbjeglica nikada me nisu dirnule. Politička rješenja često zahtijevaju kretanje ljudi, a takvo kretanje nije uvijek dobrovoljno. Prisiljavanje arapskih obitelji da se presele - netaknute - iz jednog arapskog sela ili drugi grad može predstavljati kršenje ljudskih prava.No, u čitavom spektru pitanja ljudskih prava - posebno uzimajući u obzir događaje u Europi tijekom 1940 -ih - to je pitanje petog stupnja analogno u mnogim aspektima nekim masovnim obnovama gradova ili drugim projektima koji zahtijevaju veliko kretanje ljudi. Na primjer, izgradnja Asuanske brane u Egiptu zahtijevala je preseljenje 100.000 Arapa i uništavanje brojnih arapskih sela. Poslije oba svjetska rata, kao i drugih povijesnih događaja koji su dislocirali povijest - zasigurno je bilo brojnih presedana - uključujući osnivanje novih država. Bilo je toliko izbjegličkih skupina u cijelom poslijeratnom svijetu, i u toliko gorem stanju, da je teško razumjeti zašto je ta dislokacija poprimila takve međunarodne razmjere.

"Na primjer, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, otprilike petnaest milijuna etničkih Nijemaca prisilno je protjerano iz svojih domova u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i drugim područjima srednje i istočne Europe gdje su njihove obitelji živjele stoljećima. Dva milijun je umrlo tijekom ovog prisilnog protjerivanja. Samo je Čehoslovačka protjerala gotovo tri milijuna Sudetskih Nijemaca, pretvarajući ih u raseljene osobe. Sjedinjene Države, Britanija i općenito međunarodna zajednica odobrile su ta protjerivanja, kako bi osigurale trajniji mir. [.] Pomoćnik predsjednika Franklina Roosevelta Harry Hopkins memorizirao je mišljenje svog šefa da je, iako je transfer etničkih Nijemaca "težak postupak, to jedini način za održavanje mira". [.]

[Dershowitz opisuje druge prenose stanovništva na Bliskom istoku, prvenstveno stotine tisuća sefardskih Židova koji su napustili svoje drevne zajednice u arapskim zemljama u Izrael.]

"Ali arapski čelnici nisu htjeli mir. Oni su izbjegličko pitanje iskoristili da potaknu nastavak ratovanja. To je postalo izgovor za nepostavljanje mira - za neprihvaćanje stvarnosti da je drevna zemlja Izrael -Palestina mogla biti naseljena s dva naroda i podijeljena treba podsjetiti da između 1948. i 1967. Izrael nije predstavljao nikakvu prepreku za uspostavu palestinske države na Zapadnoj obali i Gazi. Nije bilo palestinske države jer arapski čelnici nisu htjeli palestinsku državu uz židovsku država. Njihov je kolektivni cilj bilo potpuno uništenje židovske države. Palestinske bi izbjeglice bolje služile tom cilju da ih drže u logorima kao beskućnike nego da im se dopusti da se isele iz logora i osnuju vlastitu državu.

"Vjerovao sam tada, a vjerujem i sada, da su oni koji su izdvojili" nevolju "arapskih izbjeglica bili više zainteresirani za izdvajanje onih koji su navodno uzrokovali problem - naime Židove - nego što su pomagali onima koji su bili Uzdizanje arapskog izbjegličkog problema iznad snažnijeg problema drugih skupina bio je oblik neizravnog međunarodnog antisemitizma, prihvatljivog u svijetu previše bliskom holokaustu da bi legitimirao izravnu protužidovsku netrpeljivost.

[Dershowitz dodaje ovdje u fusnoti:]

„U priči New York Timesa od 12. kolovoza 1990. opisano je stanje„ petnaest milijuna muškaraca, žena i djece “koji su„ međunarodno priznati kao izbjeglice “. Nakon Drugog svjetskog rata, taj se broj kretao između trideset tri i četrdeset tri milijuna, a u vrijeme kada je počeo problem palestinskih izbjeglica - sa 600.000 do 750.000 izbjeglica - broj u cijelom svijetu bio je između šesnaest i osamnaest milijuna. Mnogi od sadašnjih grupa su izbjeglice iz islamskih nacija. Ipak, svijet malo zna o njihovoj situaciji. Samo su palestinske izbjeglice dobile široku međunarodnu podršku. Pošteno je pitati zašto. "

"Sve ovo ne želi umanjiti patnje palestinskog naroda između 1948. i 1967. godine, već naglašava koliko su tu patnju namjerno stvorili vođe onih arapskih nacija koje su bile odlučne da ne riješe palestinsko pitanje u način koji je dopuštao nastavak postojanja židovske države. "

autor Alan Dershowitz u "Chutzpah" [od Roger David Carasso]

Jesu li ove dvije izbjegličke krize bile jednostavna 'razmjena' stanovništva i stoga 'jednaka'?

Razmjena arapskog i židovskog stanovništva u i oko Izraelskog rata za neovisnost ne može se izjednačiti, jer se okolnosti koje pokreću izbjegličke pokrete uvelike razlikuju. Zapisnik pokazuje da je većina palestinskih izbjeglica napustila svoje domove svojom voljom i na snažno inzistiranje tadašnjeg arapskog vodstva. Nitko nije nasilno lišen svog bogatstva, a većina se očekivala da će se vratiti svojim kućama nakon što su invazija arapskih vojski slomile nastalu židovsku državu.

Nasuprot tome, židovski stanovnici arapskih zemalja bili su, gotovo bez iznimke, nasilno protjerani iz svojih domovina i lišeni im bogatstva i sredstava za život vladinim, antisemitskim kampanjama koje su imale za cilj eliminirati iz svoje sredine židovsku prisutnost "parija". Ovaj program etničkog čišćenja teško je došao nakon Hitlerove zavjere da Europu učini "Judenreinom". Koristeći taktiku terora, arapski/islamski vođe napravili su plan za protjerivanje svog židovskog građanstva, ravnodušni što bi njegovo pogubljenje značilo smrt tisuća ljudi, radosni neizmjernog bogatstva koje će prenijeti u svoju blagajnu.

- Middle East Digest - prosinac 1999., kanadski prijatelji Međunarodnog kršćanskog veleposlanstva u Jeruzalemu


Izbjeglice u Kanadu

Izbjeglice su migranti koji su pobjegli iz svojih zemalja podrijetla kako bi izbjegli progon ili opasnost i koji su našli azil u drugoj zemlji. S vremenom je Kanada postala pristanište za mnoge migrante koji traže utočište iz cijelog svijeta. Međutim, diskriminatorna imigracijska politika također je spriječila neke tražitelje azila kojima je potrebna zaštita da uđu u Kanadu (vidjeti Kanadska politika o izbjeglicama).

Žena i njezino dijete u kampu Chi Ma Wan u Hong Kongu.

Ključni koncepti o migracijama i izbjeglicama

Migrant Migranti se općenito definiraju kao stranci ili strani državljani koji se trenutno nalaze u zemlji koja nije njihova podrijetla. Migranti se također mogu jednostavno definirati kao ljudi koji se sele s jednog mjesta na drugo, uključujući i preko međunarodnih granica.

Tražitelj azila Tražitelji azila su migranti u potrazi za zaštitom izvan zemlje porijekla. Međutim, za razliku od izbjeglica, zahtjevi tražitelja azila za zaštitu tek trebaju biti odobreni.

Izbjeglica - Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) definira izbjeglice kao one koji su pobjegli od sukoba i progona kako bi potražili zaštitu u drugoj zemlji. Kao takve, izbjeglice su općenito tražitelji azila kojima je odobreno pravo na azil u drugoj zemlji (status izbjeglice).

Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. definira izbjeglice kao: „netko tko se ne može ili ne želi vratiti u svoju zemlju podrijetla zbog osnovanog straha od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj zajednici grupno ili političko mišljenje. "

16.-19. Stoljeće: rane izbjegličke kohorte u Kanadu

Kanada je nacija doseljenih doseljenika. Ti migranti uključuju izvorne kolonizatore zemlje. Ovi kolonizatori počeli su stizati iz Europe u 15. stoljeću. Postupno su zauzeli domorodačke zemlje. Nakon uspostave kolonija, prva velika skupina useljenika koja je stigla u Kanadu došla je tijekom i nakon Američke revolucije (1775–83).

Lojalisti Ujedinjenog Carstva i Crni lojalisti smatraju se među prvim izbjegličkim kontingentima Kanade. Lojalisti i crni lojalisti bili su na strani ili se borili s Britancima tijekom Američke revolucije. Nakon poraza Britanije, mnogi su pobjegli u Kanadu kako bi izbjegli progon zbog svojih političkih sklonosti. Lojalisti su također uključivali kvekere, menonite i druge nekonformiste koji su se bojali progona nove američke vlade.

Nakon rata 1812., više od 500 crnaca naseljeno je u Hammonds Plainsu. Ova slika prikazuje crnu obitelj na ulici Hammonds Plains Road, s Bedford Basinom u pozadini (akvarel Roberta Petleyja, 1835., ljubaznošću Library and Archives Canada/C-115424). Ilustracija crnog vjernika Richarda Pierpointa (umjetničko djelo Malcolm Jones, ljubaznošću Canadian War Museum/1.E.2.4-CGR2). Veriginova moćna i maštovita osobnost omogućila je Doukhoborima da izdrže svoja teška prva desetljeća u Kanadi (ljubaznošću Library and Archives Canada/C-8882, fotografija 1902). Ruski doseljenici iz Doukhobora na brodu za Kanadu, 1898. (Nacionalni arhiv Kanade / C-5208).

Prije 1860. godine, tisuće odbjeglih robova crnaca također su pobjegli iz Sjedinjenih Država kako bi došli u Kanadu. Za one koji su bježali iz porobljavanja, Kanada je viđena kao posljednja stanica podzemne željeznice. U tom je razdoblju oko 30.000 Afroamerikanaca došlo u Kanadu tražeći zaštitu.

Tijekom sljedeće generacije, dvije grupe izbjeglica, Menoniti i Doukhobori, stigle su iz Rusije krajem 1890 -ih i početkom 1900 -ih. Obje grupe bile su progonjene pod ruskim carevima. Kanadska vlada očajnički je tražila poljoprivrednike za naseljavanje Zapada i uglavnom je te grupe preselila u pokrajine Prerije.

19.-20. Stoljeće: Kanadska politika isključivanja migranata

Nisu svi migranti bili jednako dobrodošli u kanadsko društvo. Kanadska migracijska politika u 19. - 20. stoljeću često je bila restriktivna na temelju rase i etničkog podrijetla (vidjeti Kanadska politika o izbjeglicama). Ove rasno diskriminatorne politike korištene su za uskraćivanje utočišta mnogim migrantima. Kineski migranti u Kanadu bili su posebno meta rasističke imigracijske politike. Mnogi su migranti napustili Kinu nakon društveno-ekonomskih i političkih previranja zbog poremećaja uzrokovanih zapadnim imperijalnim silama. Međutim, kanadski su političari kineske migrante smatrali prijetnjom koji su uveli rasistička ograničenja kineske migracije. 1885. godine porez na glavu uveden je kao skup porez koji je ciljao samo kineske migrante koji ulaze u Kanadu. Godine 1924. donesen je kineski imigracijski zakon koji je kinesku imigraciju učinio praktički ilegalnom, osim u nekoliko slučajeva.

Tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su njemački Židovi koji su tražili utočište od nacističkog progona potražili utočište u Kanadi, kanadska je vlada bila manje prijemčiva. 1939. stotine židovskih izbjeglica na brodu MS Louis bili su okrenuti i morali su se vratiti u Europu. Mnogi će putnici kasnije biti progonjeni i ubijeni u okupiranoj Europi. Antisemitizam je prožeo Kanadu, a postojala je mala podrška javnosti i veliko protivljenje prijemu izbjeglica. Iako je Kanada na kraju prihvatila oko 4000 židovskih izbjeglica iz Europe, taj je broj bio mali u usporedbi s drugim zemljama. SAD su pozdravile 240.000, Britanija 85.000, Kina 25.000, a Meksiko i Kolumbija između njih 40.000.

Ovaj stav isključenosti promijenio se tek nakon Drugog svjetskog rata kada je Europa doživjela svoj najveći niz migracija izbjeglica. Kanada je tada postala mnogo prijemčivija za izbjeglice, uglavnom zbog procvata ekonomije i potrebe za povećanjem radne snage. Stotine tisuća raseljenih osoba došlo je u Kanadu, a njihova putovanja često je subvencionirala kanadska vlada. Kanada je također počela igrati sve aktivniju ulogu u organizaciji Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) u preseljenju izbjeglica.

Kraj 20. stoljeća: Izbjeglice iz Hladnog rata

Kanada je definirala svoju reputaciju dobrodošlice izbjeglicama tijekom Hladnog rata. Do kraja 1960 -ih, kanadska se vlada postupno odmaknula od rasno diskriminatorne migracijske politike. Kanada je 1969. također potpisala Konvenciju UN -a iz 1951. o statusu izbjeglica i Protokol iz 1967. koji regulira međunarodno pravo u vezi s pravima izbjeglica.

Godine 1956., nekoliko mjeseci nakon mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije, kanadska je vlada podlegla pritisku domaćih, posebno etničkih i vjerskih skupina, te je najavila da će prihvatiti veliki broj mađarskih izbjeglica. Više od 37 500 stiglo je u Kanadu. Njihovo prihvaćanje dok su napetosti u hladnom ratu rasle pružilo je Zapadu priliku da kritizira Sovjetski Savez i invaziju njegovih saveznika na Mađarsku. Godine 1968., sovjetskom invazijom na Čehoslovačku tijekom Praškog proljeća, oko 11.000 Čeha preselilo se u Kanadu. Kanada je 1972. također prihvatila 7.000 južnoazijskih Ugandanaca koji su bježali od represivnog autoritarnog režima Idi Amina.

Mađarske izbjeglice koje su stigle 1957. nakon demokratske pobune u Mađarskoj ugušene su od strane Sovjeta (Arhiv Ontarija 476).

Kontroverznija skupina izbjeglica bili su američki ratni otpori. Poznati i kao "izbjegavači propuha", ti su ljudi pobjegli preko granice kako bi izbjegli obveznu službu u Vijetnamskom ratu. Iako su se neki nakon rata vratili kući, mnogi su u Kanadi započeli nove živote. Jednako kontroverzne bile su čileanske i druge latinoameričke izbjeglice koje su istjerane iz Čilea. Ove su izbjeglice bile prisiljene pobjeći zbog rušenja marksističke vlade Salvadora Allendea od strane Augusta Pinocheta 1973. Međutim, kanadska vlada nije htjela otuđiti američku ili novu čileansku administraciju. Kao takva, Kanada je ograničila broj dopuštenih ulazaka, preselivši samo oko 7000 Čileanaca tijekom 30-godišnjeg sukoba.

Bijeg vijetnamskih izbjeglica počeo je nakon pada Saigona 1975. Unatoč opasnostima neprijateljskih voda i piratstva, deseci tisuća ljudi odveli su se u Južnokinesko more, a do 1978. egzodus je narastao do dramatičnih razmjera. Ova grupa od 162 osobe stigla je u Maleziju malim brodom koji je potonuo nekoliko metara od obale.

Ljudi s brodova u Južnom kineskom moru, Indonezija, 1979. Djeca u kampu Khao I Dang, Tajland, 1981. Smješten na rijetko šumovitim ravnicama na istoku Tajlanda, nekoliko kilometara od kambodžanske granice, Khao-I-Dang Holding centar osnovan je u studenom 1979. nakon pada Crvenih Kmera. Pod upravom tajlandskog Ministarstva unutarnjih poslova i UNHCR -a, namjeravala je služiti kao privremeno središte za izbjeglice koje će ili biti vraćene u Kambodžu ili preseljene u treće zemlje. Vijetnamske izbjeglice nose djecu iz aviona na aerodromu Dorval u Montrealu. Grupa od 161 izbjeglice stigla je iz Malezije nakon što je zanijemjela na brodu "Hai Hong" kako bi se nastanila u Kanadi 1978. Vilien Chen i njezin otac prikazani su u članku iz 1979. u provinciji Vancouver koji govori o dolasku vijetnamskih izbjeglica u Vancouver iz Hong Konga. Vilien je na fotografiji imao tri godine. Vojna baza Griesbach u Edmontonu, jedno od mjesta dolaska izbjeglica iz jugoistočne Azije. Vojna baza Griesbach u Edmontonu, jedno od mjesta dolaska izbjeglica iz jugoistočne Azije. Vojna baza Griesbach u Edmontonu, jedno od mjesta dolaska izbjeglica iz jugoistočne Azije. Kako bi olakšao integraciju novopridošlih izbjeglica, kanadski C.O.P.I (Centre d'orientation et deformation des immigrés) organizira jezične sate i izlete tijekom kojih izbjeglice mogu upoznati svoju novu zemlju, narod i lokalne običaje.

To je u oštroj suprotnosti s humanitarnom akcijom Kanade u prihvaćanju izbjeglica iz jugoistočne Azije, uključujući kambodžanske, vijetnamske i laotske "ljude s broda" 1970 -ih - 1980 -ih. Dirnuti patnjom stotina tisuća ljudi koji su pobjegli iz komunizma odlaskom na otvoreno more u nesigurnim čamcima, mnogi su se Kanađani ponudili da sponzoriraju njihovo putovanje u Kanadu. Od 1978. nadalje do 1980 -ih, oko 200.000 izbjeglica iz jugoistočne Azije preseljeno je u Kanadu.

Godine 1986., kao priznanje za izniman doprinos zaštiti izbjeglica, Kanada je od Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) nagrađena Nansenovom medaljom.

UNHCR -ova medalja Nansen, koja se dodjeljuje godišnje kao priznanje za iznimnu predanost pomaganju izbjeglicama od strane pojedinca ili udruge. Nansenova medalja dodijeljena narodu Kanade 1986. godine, kao priznanje za njihov bitan i stalan doprinos izbjeglicama u njihovoj zemlji i diljem svijeta. Nansenova medalja dodijeljena narodu Kanade 1986. godine, kao priznanje za njihov bitan i stalan doprinos izbjeglicama u njihovoj zemlji i diljem svijeta.

21. stoljeće: Suvremene izbjeglice i tražitelji azila

Od 1990 -ih - početka 2010 -ih, Kanada je donijela niz politika usmjerenih na smanjenje broja izbjeglica. Nakon 11. rujna i povećanog fokusa na nacionalnu sigurnost, preusmjereno je više sredstava za jačanje provedbe granica. Također je učinjen opći pokušaj smanjenja broja izbjeglica i tražitelja azila. Zbog toga su izbjeglice često pogrešno prikazivane kao povezane s kriminalom i terorizmom.

Konzervativna vlada pod Stephenom Harperom posebno se odlikovala takvim stavom. U razdoblju 2009–2010, stotine tražitelja azila sa tamilskih Šri Lanke stiglo je u Kanadu na MV Ocean Lady i MV Sunčevo more. Vlada je reagirala tako što je pritvorila izbjeglice podnositelje zahtjeva, a neke su obitelji godinama bile zatvorene bez velike potpore. Tamilske izbjeglice prikazane su kao povezane s terorizmom i krijumčarenjem ljudi, a ne kao "legitimne" izbjeglice. Međutim, od tada je ustanovljeno da su mnogi od podnositelja zahtjeva izbjeglice putem kanadskog sustava za određivanje izbjeglica na temelju toga što su bili u opasnosti od kršenja ljudskih prava od strane vlade Šri Lanke.

Nakon razornog i tekućeg sirijskog građanskog rata, više od 4 milijuna ljudi raseljeno je u sukobu, a više od 7 milijuna i dalje je interno raseljeno unutar Sirije. U studenom 2015. novoizabrana liberalna vlada pod premijerom Justinom Trudeauom predstavila je svoj odgovor na preseljenje na sirijsku izbjegličku krizu. Vlada se obvezala preseliti 25.000 sirijskih izbjeglica do kraja 2015. Obični Kanađani povećali su svoju podršku, uključujući izbjeglice koje privatno sponzoriraju, pomažući u aktivnostima preseljenja i osnivajući zdravstvene i pravne klinike za izbjeglice. Do 2017. Kanada je u Kanadu primila oko 54.000 sirijskih izbjeglica. Iako je Kanada primila više sirijskih izbjeglica nego Sjedinjene Države, taj je broj zasjenjen naporima mnogih bliskoistočnih i europskih zemalja. Na primjer, 2017. godine, procjenjuje se da je u Turskoj bilo 3,4 milijuna sirijskih izbjeglica, a dodatnih 1 milijun u Libanonu. U Europi je Njemačka pružila azil više od pola milijuna tražitelja azila, dok je Švedska, zemlja s manje od trećine stanovništva Kanade, primila 110.000 migranata. (Vidjeti Kanadski odgovor na sirijsku izbjegličku krizu.)

Od 2017. godine i izbora administracije predsjednika Donalda Trumpa u SAD-u, tisuće tražitelja azila predstavilo se na američko-kanadskoj granici tražeći status izbjeglice. Ovi tražitelji azila traže utočište u Kanadi kao reakcija na neprijateljsku retoriku i politiku migracije koja bi ih mogla ugroziti. Mnogi od ovih migranata nelegalno prelaze granicu Kanade i SAD-a kako bi zaobišli Sporazum o sigurnoj trećoj zemlji između Kanade i Sjedinjenih Država (STCA). Neregularni migranti često prelaze na neslužbene ulaze, poput Roxhamove ceste, gdje ih zaustavlja policija. Međutim, jednom u Kanadi, ti se migranti mogu prijaviti za izbjeglički status i zatražiti da se njihovi slučajevi razmotre.

Kanada je 2018. godine preselila više izbjeglica nego bilo koja druga zemlja. Prema godišnjem izvješću o globalnim trendovima koje je objavilo Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), Kanada je prihvatila 28.100 od 92.400 izbjeglica koje su preseljene u 25 zemalja. Izvješće također pokazuje da je više od 18.000 izbjeglica te godine postalo kanadski državljani, što ga čini zemljom s drugom najvećom stopom izbjeglica koje su stekle državljanstvo.


Statistika o izbjeglicama

79,5 milijuna pojedinaca prisilno je raseljeno diljem svijeta zbog progona, sukoba, nasilja ili kršenja ljudskih prava. Svjedoci smo najvećih rekordnih pomaka.

Globalni trendovi na prvi pogled

Do kraja 2019. godine 79,5 milijuna pojedinaca prisilno je raseljeno diljem svijeta zbog progona, sukoba, nasilja ili kršenja ljudskih prava. To je bio porast od 8,7 milijuna ljudi u odnosu na prethodnu godinu, a prisilno raseljeno stanovništvo u svijetu ostalo je na rekordnom nivou. Ovo uključuje:

  • 26,0 milijuna izbjeglica u svijetu - najviše ikada viđeno
  • 45,7 milijuna interno raseljenih osoba i
  • 4,2 milijuna tražitelja azila.

Novi pomaci ostaju vrlo visoki. Jedna osoba postaje raseljena svake 3 sekunde - manje od vremena potrebnog za čitanje ove rečenice. To je 20 ljudi koji se svake minute raseljavaju. U 2019. svaki je dan bilo preko 30 000 novih raseljavanja.


Imigracija u SAD tijekom Hladnog rata

U posljednje vrijeme, migranti i izbjeglice prednjače u našim glavnim vijestima. Činjenica da je toliko mnogo ljudi bilo prisiljeno napustiti svoje domove zbog sukoba, prirodnih katastrofa ili ekonomskih okolnosti pogubno je djelovalo na globalnu zajednicu stvarajući složene humanitarne i razvojne poteškoće. Mnogi se pitaju, “Kolika je naša odgovornost prema onima koji su izgubili sve? ” Pitanje nije novo, jer je politički i ideološki sukob koji nazivamo Hladnim ratom stvorio mnoge iste izazove. Možda će pogled unatrag na Imigracijsku politiku SAD -a s vremenom dati neki uvid.

Kakav je utjecaj hladnoratovski sukob imao na useljeničku politiku SAD -a?

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, nacionalne imigracijske kvote utvrđene Johnson-Reedovim aktom iz 1924. ostale su na snazi. Prema Uredu povjesničara pri američkom State Departmentu:

Kvota je osigurala useljeničke vize za dva posto od ukupnog broja ljudi svake nacionalnosti u Sjedinjenim Državama prema nacionalnom popisu 1890. godine. Potpuno je isključio useljenike iz Azije.

Kvote se nisu mijenjale do 1965., iako su napravljene iznimke od tradicionalne politike prema potrebi. Na primjer, nakon mjeseci neaktivnosti, neposredno prije Božića 1945 , Predsjednik Truman izdao je direktivu kojom se rezervira oko 42.000 mjesta za kvote za europske izbjeglice, poznate u to vrijeme kao "raseljene osobe".

Ostale iznimke uključuju:

Zakon o ratnim mladenkama, donesena dana 28. prosinca 1945. godine, dopustio supružnicima strancima, prirodnoj djeci i usvojenoj djeci pripadnika Oružanih snaga Sjedinjenih Država ulazak u SAD kao useljenici bez kvote “ako je dopušteno. ” (Japanske i korejske supruge američkih vojnika nisu smjele emigrirati Zakon o vanzemaljcima i zaručnicima iz 1946. godine proširila povlastice zaručnicama i zaručnicima ratnih veterana.) Više od 100.000 pojedinaca ušlo je u Sjedinjene Države prema ovom Zakonu i njegovim produljenjima i izmjenama sve dok nije istekao u prosincu 1948. godine.

A 1947. Izmjena Zakona o ratnim nevjestama uklonio izraz “ako je dopušteno, ” što je omogućilo useljavanje japanskih i korejskih supruga američkih vojnika.

Akti o raseljenim osobama iz 1948. (izmijenjeni 1950.) dovelo je više od 400.000 europskih izbjeglica u Sjedinjene Države i proširilo korištenje dobrovoljnih agencija poznatih kao VOGAGS (dobrovoljne agencije odgovorne za izbjeglice). Uključivali su katoličke i luteranske organizacije socijalne skrbi i Hebrejsku udrugu za pomoć useljenicima. Te su skupine mogle sponzorirati izbjeglice, negirajući klauzulu "vjerojatno će postati javna naknada" u slučajevima kada pojedinci nisu imali američke rođake koji bi ih mogli sponzorirati. Konačno, SAD su mogle reći da imaju izbjegličku politiku.

Zakon o izbjeglicama iz 1953. godine rezultiralo je prijemom 214.000 imigranata u Sjedinjene Države, uključujući 60.000 Talijana, 17.000 Grka, 17.000 Nizozemaca i 45.000 imigranata iz komunističkih zemalja. Taj je zakon omogućio vize za do 2.000 imigranata kineskog podrijetla nakon komunističke pobjede 1949. u kineskom građanskom ratu. Istekao je 1956. godine.

U 1950 , ( McCarran) Zakon o unutarnjoj sigurnosti poznat i kao Zakon o kontroli subverzivnih aktivnosti iz 1950 je donesen u pokušaju da se osigura da komunistički agenti ne mogu ući u SAD. Uslijedio je prolazak McCarran-Walter Zakon o useljavanju i naturalizaciji u 1952. Oboje je prešlo preko veta predsjednika Trumana.

McCarran-Walterov Zakon o useljavanju i naturalizaciji eliminirao rasu kao prepreku naturalizaciji, ali je zadržao formulu nacionalnog podrijetla iz 1924. Također je ojačao sposobnost vlade da denaturalizira i deportira imigrante povezane s subverzivnim skupinama.

Govoreći u Senatu 2. ožujka 1953., McCarran je rekao:

Vjerujem da je ova nacija posljednja nada zapadne civilizacije i ako će ova svjetska oaza biti pregažena, izopačena, zagađena ili uništena, tada će se ugasiti i posljednje treperavo svjetlo čovječanstva. Ne sporim one koji bi pohvalili doprinose koje su našem društvu dali ljudi mnogih rasa, različitih vjeroispovijesti i boja. . . . Međutim, danas u Sjedinjenim Državama imamo tvrde jezgre, neprobavljive blokove koji se nisu integrirali u američki način života, ali koji su, naprotiv, njegovi smrtonosni neprijatelji. Danas, kao nikada prije, neiscrpni milijuni jurišaju na naša vrata radi ulaska, a ta vrata pucaju pod pritiskom. Rješenje problema Europe i Azije neće doći masovnim presađivanjem tih problema u Sjedinjene Države. . . . Ne namjeravam postati proročki, ali ako neprijatelji ovog zakona uspiju isjeckati ga na komade ili ga izmijeniti do neprepoznatljivosti, oni će doprinijeti promicanju propasti ove nacije od bilo koje druge skupine otkad smo postigli neovisnost kao nacija.

Važno je napomenuti da je riječ "izbjeglica" ne pojavljuje se u imigracijskom zakonu iz 1952. godine. Ipak, opskurni dio Zakona dao je državnom odvjetniku diskrecijsko pravo na uvjetni otpust da prima strance "iz hitnih razloga u javnom interesu". To je omogućilo izvršnoj vlasti da brzo odgovori na hitne situacije poput Mađarske pobune 1956. i Kubanske revolucije 1959. godine.

Visine pritiska za liberalniju imigracijsku politiku

Kako se dekolonizacija proširila svijetom, a pokret za građanska prava dobio podršku u Sjedinjenim Državama, mnogi su Amerikanci počeli tražiti liberalniju imigracijsku politiku. Zatim je autor senator John F. Kennedy Nacija imigranata (objavljeno 1958.), zagovarajući ideološku vrijednost rasno neutralne imigracijske politike. Knjigu možete pregledati ovdje.

Promjena je došla 1965 s prolaskom an Zakon o useljavanju i državljanstvu, poznat i kao Hart-Cellerov zakon. Ovaj prijedlog zakona omogućio je svakoj zemlji na istočnoj hemisferi ukupnu kvotu, s maksimalnim ukupnim iznosom za svaku hemisferu. Također je stvorio preferencijalne kategorije viza koje su se fokusirale na imigrantske vještine i#8217 vještine te obiteljske odnose s građanima ili stanovnicima SAD -a. Prijedlogom zakona utvrđena su brojčana ograničenja za vize na 170.000 godišnje, uz kvotu po zemlji podrijetla. Međutim, neposredna rodbina američkih državljana i “ posebnih imigranata ” nije imala ograničenja.

Izbjeglice iz komunizma, bliskoistočnog nasilja i prirodne katastrofe smatrane su sklonim skupinama i dodijeljeno im je do 6% godišnje vizne kvote svake zemlje. Očekivalo se da će ih godišnje biti oko 17.400.

Čak i tako, broj primljenih izbjeglica uvijek je bio veći od predviđenog budući da su svi predsjednici zaposleni ovlaštenje za uvjetni otpust kako bi se izuzele stotine tisuća izbjeglica, prvenstveno onih koji su pobjegli od komunističkih režima.

Više od 2 milijuna izbjeglica pušteno je u Sjedinjene Države između 1948. i 1980. pa je sigurno pretpostaviti da se migracijski pritisci izazvani Hladnim ratom nisu adekvatno riješili. Evo samo dva primjera:

Između 1962. i 1979., gotovo 700.000 Kubanaca koji su bježali od režima Fidela Castra pušteno je u SAD

Više od 400.000 Vijetnamaca i drugih jugoistočnih Azijata također je našlo sigurnu luku.

Zakon o izbjeglicama iz 1980 povećao normalni protok izbjeglica na 50.000 godišnje i prihvatio definiciju izbjeglice Ujedinjenih naroda iz 1969. kao osobu koja se ne želi vratiti u svoju domovinu “zbog progona ili dobro utemeljenog straha od progona”. Mjera je također uspostavila kategoriju pod nazivom "Asylee" koja je omogućila 5.000 izbjeglica koje su već u zemlji ilegalno ili kao studenti da se prijave za službeni ulazak.

Gotovo odmah novu su politiku testirali Mariel Boatlift koji je u roku od nekoliko tjedana doveo 125 000 Kubanki u Sjedinjene Države. Priliv je pokazao da će se predsjedničke ovlasti za uvjetni otpust nastaviti, te da će nastaviti premašivati ​​zakonske granice.

Kratki povijesni pregled

Prije 1819. nije bilo službenog popisa useljavanja, no većina se vlasti slaže da je prije toga možda milijun europskih i afričkih imigranata došlo u SAD.

Između 1819. i donošenja Zakona o useljavanju 1924. stiglo je oko 36 milijuna useljenika.

U desetljeću prije Prvog svjetskog rata godišnje je stizalo više od milijun imigranata.

Između 1935. i 1945. došlo je gotovo 2,3 milijuna, prosječno manje od 125,00 godišnje. Dolaske je spriječio restriktivniji imigracijski zakon donesen 1924. godine, te Velika depresija i Drugi svjetski rat.

Donji grafikon prikazuje legalno useljavanje u Sjedinjene Države po desetljećima od 1951. do 1998. (na temelju podataka INS -a).

ZAKONSKO USELJENJE U SAD DO DECESETA, 1951. – 1998

DesetljećeBroj

Većina izbjeglica u tom razdoblju dolazi iz komunističkih režima, osobito Poljske, Sovjetskog Saveza, Rumunjske, Kine, Nikaragve, Vijetnama, Laosa, Kambodže, Etiopije i Afganistana.

Nakon 1985. ekonomski čimbenici postali su snaga koja je pokretala imigracijsku politiku.

Imigracija iz Meksika i oni koji su prekoračili svoje vize postali su stvarne brige.

Podaci Ministarstva vanjskih poslova stekli su manji značaj nego tijekom Hladnog rata. Ipak, država je dobila odgovornost da upravlja odredbama lutrije Zakon o reformi i kontroli useljavanja (IRCA) iz 1986. godine i njegovi nasljednici.

Zakon o reformi i kontroli useljavanja (IRCA) iz 1986. godine

Glavne funkcije IRCA -e bile su:

  • Takozvane odredbe o amnestiji koje su legalizirale oko 2,7 milijuna imigranata koji su ilegalno bili u SAD-u. Većina ove grupe bila je iz Meksika.
  • Obećanje učinkovitih mjera kontrole „kako bi se stekla kontrola nad našim granicama“ učinkovitijim zabranom ilegalnih prelaska granice.
  • Pojačana deportacija preostalih rezidenata ilegalaca.

Ove su funkcije izazvale veliku tjeskobu na Karibima, posebno u Dominikanskoj Republici i El Salvadoru, gdje su gospodarstva uvelike ovisila o doznakama migranata.

Kao primjer, predsjednik Jose Napoleon Duarte iz El Salvadora napisao je predsjednika Reagana početkom 1987. godine tražeći da se Salvadorcima u SAD -u ilegalno daje Status „produženog dobrovoljnog odlaska“ (EVD), pri čemu bi ovlast državnog odvjetnika za uvjetni otpust omogućila ostanak ilegalnih imigranata. EVD je na kraju odobren iz humanitarnih razloga. Oblici EVD -a ili ekvivalenta uspostavljeni su tijekom Clintonovog predsjedništva za Salvadorce i Nikaragvance od strane uprave i Kongresa.

U listopadu 1991. američka vlada uklonila je s popisa oko 300.000 imena "Nepoželjni vanzemaljci" Popis je započeo 1952. u nastojanju da komunistički infiltratori ne dođu u zemlju.

Jasno je da je više od 25 milijuna imigranata nakon 1950. promijenilo lice Amerike. Još u 1950 -im useljenici iz Europe još uvijek su predstavljali golu većinu svih useljenika. Do 1980 -ih, europski je udio pao na oko 10%, a imigranti iz Latinske Amerike i Azije su bili dominantni.

Danas je imigracija vruće pitanje. Hoće li SAD nastaviti prihvaćati izbjeglice iz odvratnih režima kao što smo to činili u Hladnom ratu? Ili će nacija postati izoliranija i nepoželjnija? Budućnost u ovom tekstu nije jasna.


Izvješće o stanju: preseljenje izbjeglica iz SAD -a

Osoba izvan SAD -a. tražeći utočište. SAD, temeljem međunarodnog prava, definira "izbjeglicu" kao osobu izvan zemlje svoje ili njezine nacionalnosti, koja se ne može ili ne želi vratiti u tu zemlju zbog progona ili osnovanog straha od progona na temelju svoje nacionalnosti rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.

Pravna osnova za humanitarni prihvat izbjeglica i tražitelja azila u Sjedinjene Države započela je Zakonom o izbjeglicama iz 1980. godine, koji je definirao izbjeglicu, uspostavio program prijema i smještaja (R & ampP) za početno preseljenje u okviru State Departmenta SAD -a i stvorio Ured za preseljenje izbjeglica (ORR) pri Ministarstvu zdravstva i ljudskih usluga (HHS).

Tko određuje broj prijema izbjeglica?

Predsjednik Sjedinjenih Država. Broj izbjeglica koje se svake godine primaju u SAD određuje predsjednik u dogovoru s Kongresom koji se mora dogoditi prije 1. listopada svake godine.

Koja je granica izbjeglica za fiskalnu godinu 2021?

15,000. Iako je povijesno Sjedinjene Američke Države preselilo više izbjeglica nego bilo koja druga zemlja, njihov program preseljenja nije pratio porast globalne izbjegličke populacije koja se povećala za oko 50 posto u posljednjih pet godina. U fiskalnoj godini 2021. granica za izbjeglice u SAD -u bila je najniža od donošenja Zakona o izbjeglicama 1980.

Iako je od fiskalne godine (FG) 2020. u svijetu bilo približno 26 milijuna izbjeglica, SAD trenutno preseljava samo mali dio njih. Manje od 1 posto od ukupnog broja raseljenih osoba u svijetu svake je godine preseljeno u jednu od 37 trenutnih zemalja preseljenja. U financijskoj 2016. godini SAD je primio gotovo 85.000 izbjeglica, što je broj koji se smanjio na manje od 54.000 izbjeglica u fiskalnoj 2017. godini, što je najmanji broj u desetljeću nakon što je predsjednik Trump smanjio ograničenje ulaska izbjeglica putem izvršne naredbe. U financijskoj 2018. godini predsjednik je dodatno smanjio granicu za prihvat izbjeglica na 45.000, najnižu od donošenja Zakona o izbjeglicama iz 1980. Za 2019. uprava je broj prijava još više smanjila na 30.000. Za fiskalnu 2020. godinu uprava je dodatno smanjila broj izbjeglica koje su primile na 18.000. Međutim, gornja granica predstavlja maksimalni broj izbjeglica koji se može preseliti u godinu dana, a Trumpova administracija preselila je samo 11.814 ljudi u fiskalnoj 2020. godini. 30. rujna 2020. Trumpova administracija poslala je izvješće Kongresu s prijedlogom za prihvat 15.000 izbjeglica u SAD u FG 2021. Predsjednička odredba koja službeno postavlja gornju granicu izbjeglica izdana je 28. listopada 2020. za 15.000 izbjeglica koje će se preseliti u FY 2021. godine.

Odakle dolaze izbjeglice koje se doseljavaju u SAD?

Diljem svijeta. Sjedinjene Američke Države primaju izbjeglice iz više od 60 zemalja širom svijeta. U fiskalnoj godini 2018. američke izbjeglice dolazile su uglavnom iz Demokratske Republike Kongo, Burme, Ukrajine i Butana.

Izvor: Centar za obradu izbjeglica

Broj američkih izbjeglica iz Sirije i Irana značajno je opao u fiskalnoj godini 18 zbog primjene najnovije verzije zabrane putovanja Trumpove administracije, koja pojedincima iz Irana, Libije, Sjeverne Koreje, Somalije, Sudana, Sirije, Jemena i određenim vladinim dužnosnicima onemogućuje Venezuela ne može ući u SAD Budući da je zabrana putovanja na snazi ​​od lipnja 2018., nakon što su je sudovi blokirali devet mjeseci, dvije zemlje više nisu među prvih 10 zemalja podrijetla američkih izbjeglica.

Gdje se izbjeglice doseljavaju?

Diljem Sjedinjenih Država. Izbjeglice su preseljene u 49 američkih država, a Teksas, Washington i Ohio preselili su najviše izbjeglica u fiskalnoj 2018. godini.

Izvor: Centar za obradu izbjeglica

Tko upućuje izbjeglice u SAD radi preseljenja?

Prije svega Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). UNHCR, Agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UN), međunarodna je agencija posvećena zaštiti prisilno raseljenih zajednica i osoba bez državljanstva. UNHCR pregledava podnositelje zahtjeva kako bi utvrdio ispunjavaju li uvjete izbjeglice i trebaju li im osobito preseljenje, te ih, ako je tako, upućuje na SAD i druge zemlje. U nekim slučajevima, za američki program za prihvat izbjeglica (USRAP), izbjeglice upućuje američko veleposlanstvo ili posebno obučena nevladina organizacija. Određene skupine s članovima obitelji u SAD-u ili koje su služile američkim misijama u Iraku također imaju načine prijave.

Koliko je vremena potrebno za pregled i provjeru izbjeglice?

Prosječno gotovo dvije godine. Iako ukupno vrijeme obrade varira ovisno o lokaciji podnositelja zahtjeva, kao i o drugim okolnostima i promjenama politike, vrijeme provjere - od početnog upućivanja izbjeglice od UNHCR -a do njegovog ili njezinog dolaska u SAD - posljednjih je godina u prosjeku trajalo otprilike 18 do 24 mjeseca. S obzirom na nedavna zbivanja, duljina čekanja vjerojatno će se povećati.

Kako bi bile primljene u SAD, izbjeglice prolaze kroz nekoliko rundi provjere prošlosti, pregleda i intervjua u okviru Programa za prihvat izbjeglica Sjedinjenih Država (USRAP), uključujući:

  • Nakon početnog pregleda od strane UNHCR -a, devet centara za podršku preseljenju (RSC) koji se nalaze širom svijeta prikupljaju biografske i druge podatke podnositelja zahtjeva.
  • Nakon što State Department prethodno odobri zahtjev za početak procesa preseljenja, pregledavaju ih službenici američkih službi za državljanstvo i useljeništvo (USCIS) u Ministarstvu domovinske sigurnosti (DHS), kao i tekuće provjere raznih obavještajnih agencija ( uključujući FBI, CIA i druge).
  • USCIS također provodi osobni razgovor sa svakim podnositeljem zahtjeva za izbjeglicu prije nego što odluči hoće li mu odobriti preseljenje u SAD
  • Sve izbjeglice koje je odobrila USCIS tada se podvrgavaju zdravstvenom pregledu kako bi se spriječio ulazak osoba sa zaraznim bolestima u SAD
  • Većina izbjeglica prije dolaska prolazi i tečaj kulturne orijentacije.
  • Prije dolaska izbjeglica utvrđuje se gdje će u Sjedinjenim Državama u početku živjeti i koja će im agencija za preseljenje izbjeglica pomoći da se orijentiraju na život u Sjedinjenim Državama.
  • Nakon dolaska u SAD, sve izbjeglice provjerava u zračnoj luci američki službenik za carinu i zaštitu granice (CBP) kako bi se uvjerio da su iste osobe koje su pregledane i odobrene za prihvat.

Što rade agencije za preseljenje izbjeglica?

Pomoć izbjeglicama nakon njihovog dolaska u SAD Nakon posljednjih pregleda američke vlade, izbjeglice u zračnoj luci preuzima predstavnik jedne od devet domaćih agencija za preseljenje, koje sve imaju ugovore o suradnji s State Departmentom.

Neposredno prije dolaska izbjeglica, agencije za preseljenje dogovaraju njihov smještaj, koji uključuje osnovni namještaj, aparate, odjeću prilagođenu klimi i nešto hrane tipične za izbjegličku kulturu. Kad stignu izbjeglice, predstavnici agencija za preseljenje odvode izbjeglice u njihove nove domove.

Nakon dolaska, agencije za preseljenje pomažu izbjeglicama da započnu svoj život u SAD -u, pomažući im pri podnošenju zahtjeva za iskaznicu socijalnog osiguranja, prijavljivanju djece u školi, učenju pristupa trgovačkim objektima, dogovaranju zdravstvenih pregleda i povezivanju s potrebnim društvenim jezikom ili jezikom usluge.

Kako se financira preseljenje izbjeglica?

Putem Ministarstva vanjskih poslova i Odjela za zdravstvo i ljudske usluge. Program prijema i smještaja State Departmenta (R & ampP) izbjeglicama daje zajam za putovanje u SAD, koji su dužni početi otplaćivati ​​nakon što stignu. Program R & ampP zatim pruža agencijama za preseljenje jednokratnu svotu po izbjeglici za financiranje prvih 30-90 dana boravka u SAD-u. Taj novac uglavnom ide za stanarinu, namještaj, hranu i odjeću, kao i za troškove upravljanja predmetima osoblja agencije i ostale integracijske usluge.

Nakon tri mjeseca, HHS-ov Ured za preseljenje izbjeglica (ORR) tada radi preko država i drugih nevladinih organizacija kako bi izbjeglicama pružio ograničenu novčanu i medicinsku pomoć, kao i kratkoročne jezične, zaposlene i socijalne usluge te dugoročne usluge integracije .


Države koje su prihvatile najviše izbjeglica u posljednjem desetljeću

Stoljećima su imigranti i izbjeglice vidjeli Sjedinjene Države kao zemlju mogućnosti u kojoj talentirani i vrijedni ljudi mogu uspjeti i asimilirati se i gdje sigurno utočište može ponuditi predah od sukoba drugdje u svijetu. Ipak, izbjegličke politike značajno se razlikuju od države do države, s tim da veće, obalne države poput Kalifornije i New Yorka imaju infrastrukturu, obrazovanje i društvenu klimu potrebne za lakšu podršku pristiglim izbjeglicama.

Od 2010. do 2019. godine Sjedinjene Američke Države prihvatile su ukupno 577.787 izbjeglica iz zemalja diljem svijeta. Međutim, prihvaćanje izbjeglica značajno je opalo otkako je predsjednik Donald Trump stupio na dužnost 2017. Između 2010. i 2016. godine Sjedinjene Države primale su u prosjeku 70.000 ljudi godišnje. Taj je broj od 2017. pao na oko 32.000 izbjeglica godišnje, a stopa prihvaćanja izbjeglica u 2019. najniža je u posljednjih 10 godina, sa samo 18.769 osoba koje su dobile status izbjeglice u zemlji i koje primaju saveznu pomoć.

Koristeći podatke iz lipnja 2019. iz Prihvatnog centra i centra za prihvat izbjeglica, Stacker je pogledao broj izbjeglica koje je svaka država prihvatila u posljednjem desetljeću. Ova galerija koristi skup podataka Centra za obradu izbjeglica, organiziran prema saveznim fiskalnim godinama, kako bi rangirala svih 50 država, plus Portoriko i Distrikt Columbia, prema ukupnom broju izbjeglica koje je svaka država primila od 2010. godine.

"Primanjem", Stacker misli na preseljenje koje sponzorira država, a koje su Ujedinjeni narodi definirali kao proces u kojem vlade odabiru i dopuštaju "najugroženije izbjeglice" u svoje nacije. Preseljenje je dug i složen proces, uključujući dobivanje legalnog izbjegličkog statusa od Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice, podnošenje zahtjeva za upućivanje u SAD i usklađivanje s američkom organizacijom za preseljenje koja izbjeglice (obično u obiteljskim grupama) pruža njima uz pomoć.

Klikom na slajdove saznajte kako se vaša država nalazi na ovom popisu i nacionalnom podrijetlu prihvaćenih izbjeglica.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 1 (0,1 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 0
- Najpopularnije zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Somalija (1)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Cheyenne (1)

Od 2018. Wyoming je jedina država u Uniji bez programa za preseljenje izbjeglica. To znači da izbjeglice u državi ne mogu dobiti savezne beneficije - na što se mnogi od njih oslanjaju barem na kratko vrijeme suočeni s izazovom stvaranja potpuno novog života. Nedostatak organizacija i pomoći u državi objašnjava činjenicu da je Wyoming u posljednje desetljeće primio samo jednog izbjeglicu.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 10 (1 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 0
- Najpopularnije zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Kuba (10)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Trujillo Alto (4), Guaynabo (3), San Juan (2)

Povijesno gledano, Portoriko, američki teritorij, nije uzeo mnogo izbjeglica, ali sve bi se to uskoro moglo promijeniti. Budući da se otočno stanovništvo posljednjih godina naglo smanjilo, zahvaljujući niskom natalitetu i iseljavanju, stručnjaci sugeriraju da bi Portoriko mogao biti savršeno rješenje za mnoge izbjeglice i useljenike koji govore španjolski i žele ponovno započeti život na kopnu Ujedinjene države.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 20 (2 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 0
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (14), Irak (4), Kina (1)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Honolulu (11), Mililani (6), Lihue (2)

Prema Uredu za preseljenje izbjeglica, Havaji su 2017. godine primili samo 75.000 dolara savezne pomoći za socijalne usluge za izbjeglice - jedan od najnižih iznosa koji se daje bilo kojoj državi. U kombinaciji s činjenicom da Havaji imaju samo jedan centar za preseljenje, Pacific Gateway Center, nije iznenađujuće što je država Aloha u posljednje desetljeće u prosjeku primala samo dvije izbjeglice godišnje.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 77 (7,7 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 9
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Eritreja (25), Afganistan (14), Burma (14)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Jackson (67), Carthage (3), Madison (3)

Mississippi nije posebno dobrodošla država za izbjeglice i tražitelje azila. Godine 2015., na vrhuncu sirijske izbjegličke krize, The Clarion-Ledger izvijestio je da je Phil Bryant, guverner države, najavio da će učiniti "sve što je ljudski moguće da zaustavi bilo kakve planove Obamine administracije o smještanju sirijskih izbjeglica u Mississippi. ” Iako nije zauzeo isti stav o izbjeglicama iz drugih zemalja, Mississippi je i dalje jedna od najmanje otvorenih država, prihvaćajući samo 77 izbjeglica u posljednjih devet godina.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 78 (7,8 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 4
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (27), Demokratska Republika Kongo (17), Eritreja (8)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Wilmington (49), Georgetown (22), Bear (3)

2018. godine na 149. Općoj skupštini Delawarea Dom je predstavio prijedlog zakona. Zakon bi od Odjela za socijalne usluge zahtijevao da obavijesti guvernera i tajnika Odjela za sigurnost i domovinsku sigurnost o postojanju izbjeglica preseljenih u državu koji su prethodno živjeli u zemlji na popisu državnih sponzora terorizma. Iako je zakon bio pogođen u Domu, njegovo postojanje potaknulo je Američku uniju za građanske slobode (ACLU) da doda državu na svoj popis država koje promiču "zakonodavstvo protiv izbjeglica" i donijelo loš tisak.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 131 (13,1 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 5
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (52), Eritreja (35), Etiopija (9)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Washington, D.C.

Kao dio svoje serije "Što je s Washingtonom", Američko sveučilište u Washingtonu otkrilo je da je etiopska zajednica na tom području najveća izvan Afrike, te da je 1980 -ih i 1990 -ih iz te zemlje u grad stiglo više izbjeglica nego bilo koje druge drugo. Međutim, u posljednjih 10 godina najveći broj izbjeglica na području Washington DC -a došao je iz Iraka, bježeći od istih invazivnih ratova i totalitarnih vlada od kojih su Etiopljani bježali prije desetljeća.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 166 (16,6 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 2
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (57), Burma (49), Eritreja (42)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Moorefield (90), Morgantown (22), Charleston (20)

U veljači 2019. u Dom u Zapadnoj Virginiji uveden je zakon koji bi zabranio gradove svetišta u državi i dao lokalnim vlastima ovlast da zabrane izbjeglice u nekim slučajevima. Zakon o domu 2664 tek se mora staviti na glasovanje, a ako zakon usvoji, mogao bi se značajno ograničiti broj izbjeglica koje prihvaća planinska država, osobito onih koji dolaze iz muslimanskih zemalja poput Iraka i Burme (službeno nazvani Mjanmar).

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 233 (23,3 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 33
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Demokratska Republika Kongo (91), Burma (43), Irak (42)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Fayetteville (146), Clarksville (23), Little Rock (15)

Arkansas ima samo jednu službenu agenciju za preseljenje izbjeglica, Canopy Northwest Arkansas. Organizacija je ovlaštena svake godine preseliti 35 pojedinaca, od kojih svi moraju biti ponovno povezani s obitelji (izbjeglice koje se ponovno povezuju s obitelji koja već živi u Arkansasu). Od lipnja 2019. agencija je na dobrom putu da ispuni svoj predviđeni cilj za fiskalnu 2019. godinu.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 298 (29,8 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 63
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Demokratska Republika Kongo (172), Eritreja (89), Irak (17)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Missoula (297), Helena (1)

Izvješće Novog američkog gospodarstva i Međunarodnog odbora za spašavanje iz 2018. otkrilo je da je imigrantska i izbjeglička zajednica u Missouli, Mont., Kritična za gospodarstvo i radnu snagu, s ukupnom potrošnjom od 93 milijuna dolara nakon poreza. Samo godinu dana prije, 2017., grupa žena uvjerila je Međunarodni odbor za spašavanje da u istom gradu osnuje organizaciju za preseljenje izbjeglica. Pristaše se nadaju da će rezultati studije potaknuti zakonodavce da otvore državne granice za veći broj izbjeglica te da će potaknuti razvoj više organizacija za preseljenje izbjeglica.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 955 (95,5 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 35
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Somalija (278), Ukrajina (116), Sudan (112)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Anchorage (831), Wasilla (91), Delta Junction (18)

2017. Anchorage, vodeći grad na Aljasci za tek doseljene izbjeglice, počeo je raditi na novim politikama koje bi omogućile lakšu integraciju navedenih izbjeglica i imigranata. Grad je posebno radio na preoblikovanju kvarta Mountain View, koji je patio od dezinvestiranja, velike nezaposlenosti i prolaznog najma. Fresh International Gardens, urbana farma koja zapošljava samo izbjeglice, 2017. je zaradila 13.000 dolara. Uspjehom novog programa, grad će vjerojatno nastaviti ulagati više novca u njihove programe preseljenja izbjeglica i privlačiti sve veći broj novih tražitelja azila.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 959 (95,9 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 4
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (274), Demokratska Republika Kongo (174), Somalija (174)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Mobile (908), Birmingham (11), Foley (7)

U Mobileu, Ala., Gradu duboko na jugu s granicama na obali Zaljeva, cvjeta iračka izbjeglička zajednica. U posljednjih devet godina u grad se naselilo više od 900 izbjeglica, od kojih je velika većina pobjegla od progona i političkih previranja u Iraku. Katolička socijalna služba i dobrotvorna organizacija pod nazivom Dwell Mobile preuzimaju većinu nožnih poslova potrebnih kako bi pomogli tim novim stanovnicima da stope i priviknu se na ovaj novi način života.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 1.644 (164,4 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 11
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (494), Irak (390), Kuba (173)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Baton Rouge (917), Lafayette (174), Alexandria (121)

Prema Američkom imigracijskom vijeću, useljenici i izbjeglice bitan su dio radne snage u Louisiani. U državi ova izbjeglička i imigrantska skupina čini 23% poljoprivredne, ribolovne i šumarske industrije i čine značajan dio vlasnika poduzeća u gradskom području New Orleansa. Čini se da ove informacije podupiru ideju da izbjeglice mogu postati glavni pozitivni doprinosi zajednicama u kojima dolaze, umjesto da troše federalna sredstva.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 1.737 (173,7 godišnje)
- Dosadašnji izbjeglice primljene za fiskalnu 2019. godinu: 133
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (565), Demokratska Republika Kongo (299), Ukrajina (248)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Kolumbija (1.248), Inman (160), Spartanburg (123)

Tijekom fiskalne 2018. godine, guverner Južne Karoline Henry McMaster podnio je papirologiju saveznoj vladi tražeći da se izbjeglice iz šest zemalja kojima je zabrana putovanja predsjednika Trumpa (Iran, Libija, Somalija, Sudan, Sirija i Jemen) ne nastane država. McMaster je naveo zabrinutost zbog provjere i moguće terorističke veze kao svoj primarni razlog za podnošenje prijave, potez koji su mnogi izvana vidjeli kao diskriminatoran prema muslimanskim zajednicama.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 1.768 (176,8 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 67
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Demokratska Republika Kongo (368), Butan (254), Burma (217)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Providence (1649), Cranston (34), Warwick (14)

Ponovno okupljanje obitelji bio je glavni cilj preseljenja izbjeglica pod prijašnjim predsjednicima. Međutim, oštra izbjeglička politika predsjednika Trumpa promijenila je sve to. Na primjer, za 136 sirijskih izbjeglica nastanjenih na Rhode Islandu zabrana putovanja u nekoliko zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom, a odluka da se Sirijcima koji su stigli u SAD nakon kolovoza 2016. godine ne produži privremeni zaštićeni status znači da možda više nikada neće vidjeti svoje članove obitelji - nešto što su za časopis Providence Journal opisali kao uzrokovanje akutnog mentalnog stresa.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 1.849 (184,9 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 67
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (383), Demokratska Republika Kongo (374), Afganistan (208)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Albuquerque (1.813), Rio Rancho (24), Clovis (6)

Santa Fe, N.M., postao je jedan od prvih gradova utočišta u zemlji 1999. Osim toga, grad i županija ne dopuštaju američkim službenicima za useljavanje i provedbu carine u njihove zatvore. Država u cjelini ima tendenciju imati prijateljski stav prema izbjeglicama i useljenicima, zahvaljujući vremenu koje su proveli kao kolonija Meksika. Na primjer, kao odgovor na nedavni priliv meksičkih tražitelja azila, država je otvorila desetke novih skloništa i mobilnih medicinskih jedinica.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 2.820 (282. godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 105
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Butan (1.763), Demokratska Republika Kongo (355), Somalija (293)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Burlington (1.216), Colchester (763), Winooski (592)

Tijekom sezone predsjedničke kampanje 2016., Rutland je privukao nacionalnu pozornost svojim planom da prihvati 25 do 30 izbjegličkih obitelji iz zemalja poput Sirije i Iraka. No, nakon što je predsjednik Trump zabranio putovanja i izbjeglice, ti su planovi morali biti napušteni, pa je u gradu ostalo samo nekolicina izbjeglica umjesto stotinjak koliko su očekivali. To je priča koja se ponavlja u gradovima i gradovima diljem države - u fiskalnoj godini 2019. vidjet će se izuzetno mali broj izbjeglica (u odnosu na prethodne godine) koji će Vermont učiniti svojim novim domom.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 2.905 (290,5 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 121
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (2.316), Irak (231), Eritreja (62)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Tulsa (1.333), Oklahoma City (1.051), Jenks (167)

U južnoj Tulsi postoji burmanska izbjeglička zajednica od nekoliko tisuća ljudi. Procjenjuje se da je najveća skupina Zomi ljudi u Sjedinjenim Državama. Poreklom iz države Chin, Zomi ljudi prvenstveno bježe od siromaštva i vjerskih progona.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 2.926 (292,6 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 103
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Somalija (1.122), Irak (1.012), Demokratska Republika Kongo (390)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Portland (2.033), Lewiston (308), Westbrook (220)

Lewiston, nekada jedan od najmanje rasno raznolikih gradova u zemlji, sada ima ogromnu i uspješnu somalijsku zajednicu od gotovo 7.000 izbjeglica. Nije sve prošlo glatko - bilo je optužbi za prijevaru i ubojstva socijalne skrbi - ali bilo je i velikih trenutaka, poput pobjede na državnom prvenstvu u nogometu 2017. godine. Ostaje za vidjeti kako će trenutni odnos zemlje prema izbjeglicama utjecati na dinamiku u gradu i u državi koja je povijesno svake godine primala znatan broj izbjeglica.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 3.756 (375,6 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 144
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Butan (1.563), Demokratska Republika Kongo (1.042), Irak (398)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Concord (1.994), Manchester (1.412), Nashua (320)

Godine 2019. New Hampshire je ukupno rangiran na 2. mjestu ljestvice najboljih država SAD -a i Svjetskog izvještaja za 2019. godinu i na prvom mjestu po prilici - što ga čini privlačnim izbjeglicama iz cijelog svijeta. Dok je država u velikoj mjeri bijela, njezino "novo američko" stanovništvo raste, a velike zajednice afričkih i azijskih naroda cvjetaju. Usredotočenost lokalne vlasti na jednake mogućnosti čini ovo mjesto za novo preseljene izbjeglice „sigurnim i zaštićenim“.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 3.799 (379,9 godišnje)
- Do sada primljenih izbjeglica za fiskalnu 2019. godinu: 145
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Kuba (886), Irak (593), Sirija (554)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Elizabeth (1.587), Camden (388), Jersey City (285)

Mnoge izbjeglice koje su našle utočište u New Jerseyju pobjegle su iz svojih domovina zbog vjerskih progona i rata. Sada, izvještava NorthJersey.com, mnogi od njih napuštaju New Jersey zbog visokih životnih troškova i zabrinutosti za sigurnost. Posebno se sirijske izbjeglice planiraju uputiti u Michigan, koji tradicionalno ima znatno veću izbjegličku populaciju i možda će im biti dobrodošliji.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 4.122 (412,2 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 75
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Butan (2.135), Irak (675), Somalija (615)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Fargo (3.051), Grand Forks (833), Bismarck (222)

Kao i gotovo svaka druga država u Uniji, Sjeverna Dakota je utvrdila da se broj prihvaćenih izbjeglica smanjuje otkako je Trump pooštrio politiku vezanu uz useljavanje. Međutim, država povlači politiku isticanjem prednosti otvaranja granica. Studija iz 2018. pokazala je da su u posljednje 22 godine izbjeglice u regijama Fargo i Grand Forks pridonijele 900 milijuna dolara BDP -u, zadovoljavajući najveće izazove radne snage u tim područjima, te vraćajući izvorne troškove preseljenja.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 4.269 (426,9 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 87
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Butan (1.379), Burma (1.065), Somalija (470)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Sioux Falls (3.429), Huron (830), South Sioux City (6)

Slično onom u Arkansasu, program preseljenja izbjeglica u Južnoj Dakoti uvelike se fokusira na ponovno okupljanje obitelji - model za koji je država do sada utvrdila da je uspješan. Sioux Falls, grad s više otvorenih radnih mjesta nego nezaposlenih, bio je primarno mjesto za ponovno okupljanje obitelji i pokazao se kao fantastično polazište za one koji traže novi posao dok započinju svoj život.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 4.509 (450,9 godišnje)
- Do sada primljenih izbjeglica za fiskalnu 2019. godinu: 107
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Demokratska Republika Kongo (845), Irak (804), Burma (551)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Hartford (1.876), New Haven (1.651), Bridgeport (444)

Connecticut ima najveću koncentraciju sirijskih izbjeglica u cijeloj Novoj Engleskoj, prema Associated Pressu. Međutim, broj je naglo opao u posljednjih nekoliko godina, sa 367 u 2016. na 5 u 2018., dobrim dijelom zahvaljujući novoj politici predsjednika Trumpa.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 4.682 (468,2 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 148
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Kuba (872), Demokratska Republika Kongo (820), Irak (520)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Las Vegas (4.481), Reno (139), Sjeverni Las Vegas (22)

Početkom 2019. aktivisti su se okupili u Carson Cityju, tražeći politike koje će poboljšati i zaštititi živote i prava izbjeglica u cijeloj državi. Grupa je kao razlog skupa navela krizu na južnoj granici, ali je uvjerila donositelje odluka da se bore za one koji dolaze iz svih dijelova svijeta.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 4.890 (489. godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 300
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (1.715), Demokratska Republika Kongo (1.097), Butan (543)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Kansas City (2.213), Wichita (1.886), Garden City (425)

Kako se protok izbjeglica namijenjenih Kansasu svake godine usporava, dobrotvorne organizacije, neprofitne organizacije i druge organizacije koje pomažu u naseljavanju i pružanju podrške tim pojedincima prisiljene su zatvoriti svoja vrata. Jedna od preostalih agencija za preseljenje izbjeglica u državi - Katoličke dobrotvorne organizacije - radi samo s novim Amerikancima prvih 90 dana u zemlji, ostavljajući mnoge bez vitalne podrške koja im je potrebna da se prilagode svom novom životu i postignu uspjeh.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 5.881 (588,1 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 492
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (2.429), Demokratska Republika Kongo (1.058), Butan (852)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Des Moines (4.205), Cedar Rapids (409), Marshalltown (188)

Početkom 2018. The Des Moines Register izvijestio je da je na desetke burmanskih izbjeglica stiglo pismo imigracijskih dužnosnika u kojem se od njih traži da se pojave na razgovoru i dostave informacije i dokumentaciju koja potvrđuje njihov status tražitelja azila. Bio je to kontroverzan potez koji je izazvao val straha u zajednici. Na kraju je Odjel za državljanstvo i useljeničke službe SAD -a ostao pri odluci rekavši da je to jedini način da se osigura točnost informacija koje su im date.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 7.868 (786,8 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 273
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Demokratska Republika Kongo (2.063), Burma (1.136), Irak (1.079)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Boise (5.317), Twin Falls (2.479), Meridian (38)

U posljednjih 11 godina Boise je bio top 10 mjesto za preseljenje izbjeglica po stanovniku, prema izvješću "Izvještajni programi za izbjeglice i angažman policijskih agencija", koje je sproveo Policijski istraživački forum policije. Grad srednje veličine ima niske životne troškove i zdravo gospodarstvo ograničeno starenjem radne snage, što ga čini gotovo idealnim mjestom za procvat zajednica burmanskih, iračkih i kongoanskih izbjeglica.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 8 473 (847,3 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 315
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (1.497), Irak (1.424), Somalija (1.387)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Portland (7.665), Beaverton (466), Gresham (77)

Oregon je 2019. predstavio House Bill 2508, koji od lipnja još uvijek sjedi u odboru Doma. Nacrtom će se financirati hitne službe za izbjeglice za tek pristigle izbjeglice. Pristalice prijedloga zakona tvrde da "kada im se pruže odgovarajuće usluge i intenzivno upravljanje slučajevima, izbjeglice daju veliki doprinos gospodarstvu, raznolikosti i društvenom tkivu države". To je oštar prijekor onima u državi i diljem zemlje koji vjeruju da su izbjeglice odvod u gospodarstvo i resurse naše zemlje i da ih je najbolje ostaviti izvan naših granica.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 8.827 (882,7 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 330
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Somalija (1.657), Burma (1.476), Irak (1.441)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Salt Lake City (8.037), West Valley City (134), Murray (120)

U svibnju 2019. izbjeglička zajednica Utaha uručila je guverneru Garyju Herbertu nagradu za životno djelo za dobrodošlicu i podršku koju je pružio gotovo 65 000 izbjeglica koje su se tamo nastanile u posljednjih nekoliko desetljeća. Godine 2017. Herbert je potpisao rezoluciju o manjinama i izbjeglicama pod nazivom Čuvanje građanskih sloboda i sloboda za sav američki narod, dodatno štiteći prava novih Amerikanaca koji Utah sada nazivaju domom.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 8.837 (883,7 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 266
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (4.056), Butan (1.617), Irak (1.338)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Omaha (6.087), Lincoln (2.447), Grand Island (109)

Mnogi Amerikanci Nebrasku čvrsto smještaju usred zemlje "prelijetanja države", ali za tisuće izbjeglica Nebraska je postala središte svega. Država ima nevjerojatno dobrodošao stav prema izbjeglicama, što ilustriraju stvari poput toga da je srednja škola Lincoln izabrana za „školu mogućnosti“ 2017. Projekt Schools of Opportunity prepoznaje osam javnih srednjih škola koje rade na zatvaranju praznina u mogućnostima stvaranjem učenja okruženja koja dopiru i služe svakom učeniku.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 9.289 (928,9 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 382
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (5.058), Irak (1.074), Somalija (1.068)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Milwaukee (7.073), Oshkosh (719), Madison (623)

Bivši stanovnici Burme daleko su najbrže rastuća izbjeglička skupina u Wisconsinu. Narod Karen, koji dolazi iz istočnog dijela zemlje u blizini Tajlanda, čini ogromnu većinu burmanskih izbjeglica u državi. Nažalost, mnoge od ovih izbjeglica iz Karena, suočene sa sve manjom pomoći i ograničenim sredstvima, bore se s depresijom, siromaštvom i porastom stope samoubojstava.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 11.186 (1.118,6 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 413
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (2.693), Butan (1.680), Irak (1.326)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Baltimore (5.614), Silver Spring (2.972), Riverdale (824)

U ljeto 2018. iračka izbjeglička zajednica u Marylandu zauzela je naslovnice kada je iznijela na vidjelo rasno profiliranje i vandalizam s kojim se nekoliko obitelji u zajednici suočavalo. Ove su obitelji pobjegle iz svoje ratom razorene zemlje samo da bi u svom novom susjedstvu našle progon od strane pojedinaca koji su vjerovali da nemaju pravo biti tamo. Opisani incidenti naveli su mnoge da se zapitaju rade li države u sindikatu dovoljno na sprječavanju napada povezanih s pristranošću.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 11.596 (1.159,6 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 442
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Somalija (2.249), Demokratska Republika Kongo (2.084), Burma (1.851)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Saint Louis (5.171), Kansas City (4.247), Columbia (1.177)

Missouri se suočava s vrlo sličnom situacijom u Kansasu. Kako se ukupna granica izbjeglica kojima je dopušteno preseljenje u zemlju smanjila, pojedinačni broj koji je država Missouri prihvatila smanjio se, prisiljavajući mnoge agencije za preseljenje da zatvore svoja vrata ili značajno smanje financiranje. Na primjer, organizacija u Kolumbiji trenutno ima samo četiri zaposlenika s punim radnim vremenom, što znači da se uvelike oslanjaju na volontersku pomoć i nisu uvijek u mogućnosti pružiti usluge koje su izbjeglicama potrebne.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 11.651 (1.165,1 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 399
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (3.436), Butan (2.294), Demokratska Republika Kongo (1.238)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Richmond (1.704), Harrisonburg (1.563), Charlottesville (1.525)

Virginia ima znatno iračko izbjegličko stanovništvo, a sada se jedan od njih kandidira za javnu funkciju. Yasmine Taeb pobjegla je iz svoje domovine sa svojom obitelji u dobi od 7 godina, ostavivši iza sebe rat i nasilje u nadi za bolji život. Taeb izaziva dugogodišnjeg nositelja državnog Senata Richarda Saslawa (demokrata), nadajući se da će, ako uspije zauzeti mjesto, moći potisnuti stranku na nove načine i nastaviti se boriti za izbjeglice.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 12.478 (1.247,8 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 415
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (2.555), Irak (2.553), Demokratska Republika Kongo (1.687)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Nashville (7.668), Memphis (1.400), Knoxville (1.369)

Tennessee je trenutno u sukobu sa saveznom vladom oko toga tko bi trebao platiti račun za stotine izbjeglica nastanjenih po državi kao dio saveznog programa za preseljenje izbjeglica svake godine. Kako sada stvari stoje, Tennessee bi mogao izgubiti veliki dio svog federalnog financiranja ako ne iskoristi državna sredstva za podmirenje troškova povezanih s preseljenjem. Međutim, država tvrdi da je to "protuustavna prisila" i da bi umjesto toga federalna sredstva trebala biti pokrivena za troškove preseljenja. Pratite nas kako biste vidjeli kako će se odigrati ova pravna bitka.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 12.566 (1.256,6 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 552
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (9.501), Demokratska Republika Kongo (934), Irak (477)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Indianapolis (10.421), Fort Wayne (1.618), South Bend (103)

Kad je sadašnji potpredsjednik Mike Pence bio guverner Indiane, pokušao je blokirati naseljavanje sirijskih izbjeglica u svojoj državi. Savezni sudac je 2018. godine donio odluku da je to izvan Pensovih ovlasti i da država mora nastaviti plaćati agencijama koje su radile na preseljenju ovih izbjeglica.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 13.992 (1.399,2 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 399
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (3.685), Butan (2.645), Irak (1.857)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Denver (9.851), Aurora (1.338), Greeley (1.236)

Godine 2018. Denver Post je izvijestio da se više od 3.500 butanskih izbjeglica doselilo u državu. Zajednica je posebno poduzetna, a mnogi od njih posjeduju male tvrtke i postaju glavni igrači u radnoj snazi. Usporavanje izbjeglica koje prihvaća država, kako Butanska, tako i druga, imat će vidljive utjecaje na državno gospodarstvo i tržišta rada.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 14.064 (1.406,4 godišnje)
- Do sada primljenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 298
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (3.822), Butan (2.725), Somalija (1.916)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Worcester (3.472), West Springfield (2.499), Springfield (1.814)

Izvješće Bostonske zaklade iz 2019. otkrilo je da mnoge imigracijske politike predsjednika Trumpa imaju štetne učinke na izbjeglice u državi. Iako su politike usmjerene na ilegalne imigrante, mnogi od njih, poput promjena u imigrantima s privremenim zaštićenim statusom i predloženih izmjena pravila o javnim naplatama, mogle bi utjecati na tisuće izbjeglica i spriječiti ih da ikada postanu naturalizirani građani.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 16.065 (1.606,5 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 910
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Demokratska Republika Kongo (3.621), Burma (3.522), Butan (2.209)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Louisville (9.187), Bowling Green (3.352), Lexington (2.309)

Često se starijim izbjeglicama puno teže privikavaju i prilagođavaju na svoj novi život nakon što su napustili svoje zemlje. Highland Methodist Church u Louisvilleu nastoji to promijeniti. Jedna od rijetkih organizacija u zemlji čiji je cilj pomoći starijim izbjeglicama, crkva čini sve, od poučavanja engleskog jezika do dobivanja dovoljno hrane i pripreme za ispit državljanstva.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 17.941 (1.794,1 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 537
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Somalija (6.608), Burma (6.539), Butan (1.040)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Minneapolis (6.592), Saint Paul (5.803), Saint Cloud (1.474)

Minnesota je 2018. imala najveći broj izbjeglica po glavi stanovnika. Dok je država držala samo 2% stanovništva zemlje, držala je 13% izbjegličke populacije. To je naziv koji se može promijeniti jer je država u ovoj fiskalnoj godini primila manje izbjeglica nego bilo koje druge godine u novijoj povijesti.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 20.391 (2.039,1 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 617
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (5.717), Burma (5.487), Butan (2.136)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Chicago (10.159), Rockford (2.327), Wheaton (1.402)

Godine 2017. Chicago Tribune je izvijestio da je više od 40% izbjeglica koje su se od 2002. nastanile u Illinoisu bilo iz sedam, većinski muslimanskih zemalja navedenih u zabrani putovanja predsjednika Trumpa. Izbjeglice iz Iraka, Sirije, Irana, Somalije, Sudana, Libije i Jemena premještene su u Chicago i okolna predgrađa Rockford, Wheaton, Aurora i Skokie bez incidenata. Zabrana putovanja imat će značajan utjecaj na sastav ovih četvrti ako se nastavi zadržavati.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 20.910 (2.091 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 840
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (6.217), Demokratska Republika Kongo (3.146), Butan (3.017)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Charlotte (5.132), Raleigh (3.568), Greensboro (3.263)

Druga velika populacija Karena iz Burme leži u trokutu Raleigh-Durham-Chapel Hill. Gotovo 3.000 Karen živi tamo, mnogi od njih su izbjeglice, zajedno s manjim brojem drugih burmanskih etničkih skupina. Društveni centri Transplanting Traditions, zajednica koja uzgaja mnoge domaće usjeve u zemlji i izbjeglicama pruža utočište za kulturu koju su bili prisiljeni ostaviti za sobom.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 23.217 (2.321,7 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 818
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (6.281), Butan (4.643), Demokratska Republika Kongo (2.802)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Atlanta (11.504), Clarkston (4.237), Decatur (2.837)

U 2018. Today Show je imao profil Clarkstona - grada s 13.000 stanovnika, od kojih 31,8% nije rođeno u Sjedinjenim Državama. Nazvan "južni otok Ellis", grad je dom izbjeglicama 40 nacionalnosti koje govore 60 jezika, a svi žive unutar gradske granice od 1,4 kvadratne milje. Današnji show nazvao je Clarkstona "svijetlim primjerom kako raznolika skupina ljudi može živjeti zajedno i učiniti da to funkcionira".

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 23.336 (2.333,6 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu godinu 2019 .: 641
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Butan (9.514), Burma (2.784), Demokratska Republika Kongo (2.709)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Philadelphia (5.500), Erie (5.482), Lancaster (3.886)

BBC News je 2017. izvijestio da je grad Lancaster prihvatio 20 puta više izbjeglica po glavi stanovnika nego bilo koji drugi grad u Sjedinjenim Državama. Iako je taj broj naglo opao u dvije godine od izvješća zahvaljujući saveznoj politici, Lancaster ostaje privržen prihvatiti što je više moguće.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 23.542 (2.354,2 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 1.014
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Ukrajina (4.895), Irak (3.917), Burma (3.519)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Seattle (7.304), Kent (4.310), Spokane (3.654)

Sredinom 2018. ukrajinski tjednik izvijestio je da u Sjedinjenim Državama živi 1 milijun Ukrajinaca (definiranih kao oni koji su naveli Ukrajince kao svoje jedino, prvo ili drugo podrijetlo). Bježeći od rata, progona i političke nestabilnosti, njih 60.200 doselilo se u državu Washington, što je peta najveća koncentracija u zemlji.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 23.840 (2.384. Godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu 2019. godinu: 877
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Butan (8.996), Somalija (3.290), Demokratska Republika Kongo (2.938)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju prihvaćene izbjeglice: Columbus (9.509), Akron (4.149), Cleveland (3.429)

Godine 2018., usred drugih država koje zatvaraju svoje organizacije za preseljenje izbjeglica, guverner John Kasich predstavio je nove inicijative osmišljene kako bi se izbjeglicama i imigrantima omogućila uspješnija integracija u zajednicu. Kao priznanje vrijednosti koju ovi novi Amerikanci donose državi Buckeye, Kasich je rekao da osjeća da je dužan pomoći tim ljudima da imaju bolji život. Inicijative će osigurati resurse kao što su grupe za podršku i zdravstvene usluge, kao i stvari poput satova samoobrane i zabavnih aktivnosti za djecu.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 24.691 (2.469,1 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za fiskalnu godinu 2019 .: 441
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Kuba (11.598), Burma (3.214), Irak (2.400)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Jacksonville (5.947), Miami (4.537), Tampa (4.167)

Povijesno gledano, Florida je prihvatila mnoge izbjeglice iz mjesta poput Kube i Iraka, ali čini se da postoji novi trend u onima koji se slijevaju u južni dio države. Val izbjeglica iz Gvatemale koji bježe od klimatskih promjena i suočavaju se sa svojim opasnim nuspojavama poput gladovanja odlaze na granicu i traže azil, često završavajući na mjestima poput jezera Worth.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 25.056 (2.505,6 godišnje)
- Do sada prihvaćenih izbjeglica za poslovnu 2019. godinu: 748
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (5.724), Demokratska Republika Kongo (4.854), Somalija (3.608)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Phoenix (13.041), Tucson (6.918), Glendale (4.177)

2017. Mukhtar Sheikh, koordinator programa za Somalijsku udrugu Arizona, rekao je za Phoenix New Times da se procjenjuje da čak polovica somalijskih izbjeglica koje su u početku nastanjene u Arizoni odlazi na druga mjesta, poput Minnesote, jer ne mogu pronaći posao. Stručnjaci za ovu situaciju sugeriraju da Arizona mora učiniti više kako bi pomogla i aklimatizirati te izbjeglice, financijski i na drugi način, te da samo otvaranje vrata nije dovoljno. Trenutna situacija, kažu, izbjeglice dovodi do neuspjeha i gotovo ih tjera da postanu odvod u društvo.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 29.188 (2.918,8 godišnje)
- Do sada primljenih izbjeglica za fiskalnu 2019. godinu: 700
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (15.519), Burma (3.645), Demokratska Republika Kongo (2.581)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Grand Rapids (5.734), Lansing (4.622), Southfield (4.231)

Kao i svaka druga država u zemlji, Michigan je zabilježio pad broja izbjeglica koje se nastanjuju u toj državi, uz jednu iznimku. Grand Rapids postao je središte za izbjeglice iz Konga i često se smatra mjestom broj 1 za ove useljenike. Svi su rekli da se smatra da je Grand Rapids dom za 8.000 kongoanskih izbjeglica i da je dom 11 kongoanskih crkava.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 34.276 (3.427,6 godišnje)
- Izbjeglice primljene do sada za fiskalnu 2019. godinu: 1.156
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (9.291), Butan (6.283), Somalija (4.306)
- Najbolji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Buffalo (11.062), Syracuse (8.006), Rochester (5.162)

Iako New York City slovi za najveće talište u zemlji, gornji dio New Yorka prima više izbjeglica. Sve manji broj novih dolazaka naštetio je gradovima poput Buffala, Syracuse i Rochester jer su ta mjesta počela računati na te pojedince kao vitalne članove radne snage, a njihove dolare kao na ključne pokretače gospodarstva.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 52.465 (5.246,5 godišnje)
- Dosadašnji izbjeglice primljene za fiskalnu 2019. godinu: 1.078
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Irak (20.366), Iran (12.930), Ukrajina (2.924)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: San Diego (11.893), El Cajon (7.524), Glendale (6.753)

Jedna od najvećih sirijskih izbjegličkih zajednica u Sjedinjenim Državama nalazi se u južnoj Kaliforniji u blizini San Diega. Volonteri zajednice na tom području kažu da se „sirijske izbjeglice nerazmjerno bore s posttraumatskim stresnim poremećajem, tjeskobom i depresijom zbog svoje izloženosti ekstremnom nasilju i tjeskobi zbog rodbine koja je još u Siriji“. Stoga pozivaju na više financiranja, više volontera i bolje usluge kako bi se izbjeglicama prilagodili na novi način života i započeli novi početak koji zaslužuju.

- Ukupno izbjeglica primljenih od 2010. do 2019 .: 57.557 (5.755,7 godišnje)
- Do sada primljenih izbjeglica za fiskalnu 2019. godinu: 1648
- Najviše zemlje podrijetla za prihvaćene izbjeglice: Burma (17.156), Irak (11.828), Demokratska Republika Kongo (7.075)
- Najpopularniji gradovi u kojima se smještaju izbjeglice: Houston (15.994), Dallas (11.903), Fort Worth (8.844)

Pozdravljajući više izbjeglica nego bilo koja druga država u uniji, Teksas također dobiva najviše novca za financiranje izbjegličkih socijalnih usluga-9,18 milijuna dolara u 2017. U 2016., 4.000 izbjeglica, nešto manje od polovice ukupnog broja država, nastanilo se u Dallas-Fortu Vrijedno područje, što ga čini jednim od gradskih područja s najviše izbjeglica u cijeloj zemlji.


Zašto su Bošnjaci tretirani blagonaklonije od današnjih muslimanskih izbjeglica? O različitim narativima identiteta, religije i sigurnosti

Današnja migracijska kriza potaknula je usporedbe s nedavnom prošlošću, pri čemu su analize naglašavale relativno uspješnu integraciju izbjeglica iz Bosne 1990 -ih. Catherine Baker razmišlja o tome zašto se današnjim migrantima ne pruža topla dobrodošlica i zašto je čak i doček bosanskih migranata bio manje topao nego što se pamti. Iako su čak i prije nego što su rasizam i islamofobija 11. rujna pretvorili muslimansku migraciju u zamišljenu sigurnosnu prijetnju, bosanske izbjeglice nisu odgovarale profilu osumnjičenih terorista da se devedesetih godina europska kulturna politika već vezala za smeđe „bliskoistočne“ muškarce.

Godine 1992., kada je 1.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica bilo smješteno na prilagođenom kontejnerskom brodu u Kopenhagenu, dok je danska vlada odlučila o njihovim zahtjevima za azil, 12-godišnji Vladimir Tomić nije mogao ni znati da će odrasti snimiti hvaljeni dokumentarac o dugotrajnim filmovima pričekati da započne svoj život u Danskoj ili da će 25 godina kasnije dolazak izbjeglica iz još opsežnijih sukoba na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi postati jedno od pitanja koja najviše razdvajaju europsku politiku.

Tomića Flotel Europa, temeljen na vlastitim video zapisima izbjeglica s broda, dokumentira trenutak u europskoj povijesti izbjeglica koji sada služi kao usporedba, kontrast i primjer za stručnjake koji raspravljaju o tome može li se i kako više od milijun Sirijaca i drugih izbjeglica integrirati u europska društva.

Nedavno istraživanje Centra za evropske političke studije, koje ocjenjuje integraciju bosanskohercegovačkih izbjeglica u Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj kao uspješnu, pripisuje uspjeh zemljama domaćinima koje im otvaraju svoja tržišta rada - prije ili kasnije - i na visoku razinu obrazovanja s kojom je većina Bosanaca stigla.

Današnja izbjeglička kriza, naprotiv, mnogo je više od izazova društveno-ekonomske politike: u očima transnacionalne populističke krajnje desnice koja je svoje argumente o islamu kao prijetnji europskoj kulturi premjestila u političko središte (vrhunac procesa koja je počela znatno prije 11. rujna), muslimanske izbjeglice nisu toliko sposobne kulturno se integrirati u europske gradove da bi njihovo preseljenje ugrozilo javnu sigurnost, sekularnost i demokraciju Europljana.

Ako su europska shvaćanja o integraciji stotina tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i s Kosova, većine muslimana, bila toliko različita od današnje, to nije samo pitanje politike tržišta rada-već i toga kako se politika europskog rasizma i Islamofobija je kategorizirala svaku skupinu izbjeglica.

Doista, sama priroda mjera ‘privremene zaštite’ proširenih na bosanske izbjeglice poput Tomića kada su izbjegli u zapadnoeuropske zemlje samostalno ili putem organiziranih programa preseljenja pokazuje da se stupanj europske dobrodošlice 1990 -ih ne bi trebao precijeniti. Njemačka je posebno željela da se njezinih 320.000 Bosanaca (najveći broj koji prihvaća bilo koja država članica Europske unije) vrati kući čim bi se Bosna i Hercegovina mogla ponovno proglasiti "sigurnom", britanska vlada mjesecima se cjenkala prije nego što je dobila znatno manji iznos kvota od 2.500.

Zapadnoeuropske vlade već su pooštrile svoju politiku azila 1980 -ih, poništivši relativno opušten stav koji su imale prema pojedinim političkim prebjezima tijekom Hladnog rata, priznajući da izbjeglice sada pristižu u većem broju i iz kriznih zona na globalnom jugu koje su mogle očekuje se da će još veći broj ljudi dovesti do migracije. Khalid Koser i Richard Black ukoso su 1999. primijetili strah da su ti migranti mogli biti "vjesnici masovne migracije sjever -jug uslijed neravnomjernog ekonomskog razvoja" (str. 525): drugim riječima, Lucy Mayblin sugerira, pravila o azilu pooštrila čim je tipičan tražitelj azila došao odnekud gdje se Europa kolonizirala i nije bila bijelka.

Popularna zamišljanja katastrofe u bliskoj budućnosti 1990-ih zamišljala su goleme valove osiromašenih migranata iz Afrike, Bliskog istoka i Južne Azije-rasnih 'drugih' prema tradicionalnoj bjelini Europe, i meta sveprisutnog kulturnog rasizma-koji traže bijeg u Europu kako bi da bi se izbjegao divljački sukob i ekološka katastrofa, sam jezik 'valova' izbjeglica i 'divljačkih' sukoba napao se alarmantnim vizijama 'nadolazeće anarhije'. Politika „tvrđave Europe“, prethodnici današnjeg FRONTEX -a i militarizirane granice EU -a na kopnu i moru, bile su rezultat.

Izbjeglice bosanski Muslimani suočili su se sa tjeskobom i obespravljenošću života dok su čekali da saznaju hoće li im biti dopušteno započeti nove živote u svojim matičnim zemljama - ili to žele - ali su se vrlo rijetko morali boriti sa sveopćom islamofobijom koja stigmatizira svaki muslimanski izbjeglica kao potencijalni terorist danas.

Razlozi zašto bosanski muslimani ili Bošnjaci (izraz koji je postao sve rašireniji devedesetih godina) nisu bili podložni istoj sumnji kao danas bliskoistočne muslimanske izbjeglice, ovise o tome kako su se narativi o identitetu, vjeri i sigurnosti u Bosni i izvan nje kombinirali onda i danas.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih, slike vijesti o palestinskim otmičarima i libijskim i iranskim teroristima sponzoriranim od države, posredovane dalje stereotipnim terorističkim zlikovcima iz Hollywooda iz doba Reagana i nakon Reagana, preslikale su sigurnosnu prijetnju islama na smeđu, mušku , snažna tijela 'bliskoistočnog' izgleda, točnije na 'Arape' (bez obzira na to što iranski etnički identitet uopće nije arapski).

Ove islamofobne predstave hvataju današnje izbjeglice u svoju mrežu, ali izuzete Bosance. Svijetli Bošnjaci koji su nosili zapadnjačku odjeću nisu bili 'vidljivo muslimani' u europskoj simboličkoj politici, čak i kad su bili muslimani po vjeri i etničkom naslijeđu, i nisu nalikovali stoci islamskog fundamentalista i militanta.

Sami Bosanci snažno su udaljili svoj oblik islama od slike arapskog terorista: Jugoslavija koju su pamtili nije bila nikakva odmetnička država, već moderna i diplomatski uspješna europska zemlja. Fundamentalist je bio 'drugi' osamdesetih godina i u Jugoslaviji, i doista je postao zamišljeni vrag u propagandi Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića, koja je nastojala uvjeriti Srbe da im prijeti genocid slikajući bošnjačke nacionaliste kao drugu Talibani.

Mnogi Bošnjaci iz gradskog porijekla srednje klase gledali su na vjersku praksu općenito kao na zastarjelu tradiciju na selu, unutar politike kozmopolitizma i sekularnosti pod jugoslavenskim državnim socijalizmom. Oni koji su aktivno sudjelovali u vjerskim običajima možda su još snažnije vjerovali da je Bosna bila kolijevka jednog različit svojevrsni islam, s primjesom europske kulture i bosanske tolerancije koji ga je potpuno odvojio od radikalnog islama na Bliskom istoku.

Do trenutka kada je većina od 1,2 milijuna izbjeglica iz Bosne bježala, stotine tisuća Hrvata i Srba već je bilo raseljeno zbog etnopolitičkog sukoba u Hrvatskoj, od kojih su mnogi stigli u zapadnu Europu (iako ih je više završilo u Srbiji ili drugim regijama Hrvatske, ovisno o njihovom etnički identitet). Izbjeglice bosanski Muslimani lako bi se mogle uklopiti u istu kategoriju kao i Hrvati kao subjekti javnog suosjećanja i žrtve Miloševićeve agresije.

Druga velika grupa muslimanskih izbjeglica iz jugoslavenske regije - mnogi Romi i Albanci koji su pobjegli s Kosova (iako je albanski etnički identitet istodobno prihvaćao islam, katolicizam i pravoslavlje) - također je u velikoj mjeri izbjegla uokvirivanje islamističkog terorizma (opet bačeno protiv njih srpskom propagandom) kad su stigli u zapadnu Europu 1998–9.

To ne znači da su Kosovari izbjegli ksenofobiju i rasizam. Barem u Velikoj Britaniji, njihovo preseljenje bilo je mnogo kontroverznije od Bosanaca, a dolazak 24.000 Kosovara došao je u isto vrijeme kao i tabloidna panika oko 'lažnih tražitelja azila' koja je prvenstveno ciljala romske državljane Češke, Slovačke, Mađarske , Poljskoj i Rumunjskoj.

Predrasude prema Romima, ili antiziganizam, usmjerene protiv ovih migranata i izbjeglica prenijete su na Kosovare. Neki su i sami bili Romi, dok su mnogi drugi imali etnički dvosmislen izgled koji ih je polurasificirao kao „ostale“ u većoj mjeri nego što je manji broj Bosanaca u Britaniji bio 1992–5. 'Rasizacija' istočnoeuropskih migranata u Velikoj Britaniji kao meta ksenofobičnih predrasuda, koja će se pojačati nakon što je britanska vlada 2004. godine otvorila svoje tržište rada odmah za građane novih država članica EU-a, započela je ulaskom izbjeglica iz antiziganizma na istoku srednje Europe s onima iz rata na Kosovu.

Nasuprot tome, muslimanske izbjeglice koje sada stižu u Europu potječu iz samih dijelova svijeta koji su, od umanjenja straha od nuklearnog uništenja na kraju Hladnog rata, predstavljali neposrednu prijetnju europskoj sigurnosti u geopolitici rasizam i islamofobija: Bliski istok, Afrika, Iran i Afganistan.

Ulaze u političku i društvenu klimu gdje se, unutar šire europske gospodarske i ustavne krize, tabloidni i krajnje desničarski diskurs potisnuo protiv same kategorije izbjeglica. Primjeri, poput primjera hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u rujnu 2015. da '[znamo] da postoje i ljudi s krivotvorenim sirijskim putovnicama, koji nisu prave izbjeglice, ali imaju druge ciljeve ulaska u EU' strah da se izbjeglice i teroristi u praksi ne razlikuju - mit koji je, kad je vrlo mali broj terorista (poput dva počinitelja napada u Parizu u studenom 2015.) doista ušao u EU tražeći status izbjeglice na lažnim putovnicama, utječe na to kako više od milijun ljudi se percipiraju.

Mašta muslimanskih izbjeglica općenito kao sigurnosna prijetnja, dakle kao egzistencijalni rizik za europski život kakvog poznajemo i kojem se ne može dopustiti da se naseli u bilo kojem europskom gradu, stekla je dodatnu snagu nakon napada u Parizu-'Pariz se mijenja sve ', rekao je bavarski ministar financija Markus Soeder pozivajući Angelu Merkel da poništi njemačko preseljenje izbjeglica velikih razmjera.Implikacija da kršćani i muslimani ne mogu koegzistirati u europskim gradovima odgovara polarizacijskim svrhama ISIS -a, ali i krajnje desnice.

Postalo je emotivnije još nakon masovnog seksualnog nasilja uoči Nove godine 2015. u Kölnu, jačajući oblike nacionalizma koji djeluju kao muški ili liberalno-feministički nastupi moći odbijajući izbjeglice i nadzirući granice radi zaštite bijelih europskih žena i njihovih sloboda od muslimanskih muškaraca.

Uistinu, dok su europski mediji predstavljali bosanske i kosovske izbjeglice kao višegeneracijske skupine u kojima dominiraju žene i djeca, plus manji broj staraca, najraširenije slike današnjih muslimanskih izbjeglica-na fotografijama poput plakata Partije nezavisnosti Velike Britanije 'Breaking Point' , otkrivena tijekom referenduma o Brexitu nekoliko sati prije nego što je simpatizer neonacista ubio poslanika Jo Coxa-ljudi su kao nediferencirana masa.

Nedostaju različiti obrasci migracija tijekom jugoslavenskih ratova i danas, s više preseljenih obitelji iz Bosne i s Kosova i sve više muškaraca u trenutnoj krizi koji putuju na opasan prijelaz u EU kako bi se njihovi rođaci pridružili njima kontekst iza ovih različitih prikaza: ali isto tako i način na koji su se ideje o rasi, nacionalnosti i vjeri ukrstile implicirajući da bi integracija bliskoistočnih, sjevernoafričkih i srednjoazijskih muslimana sama po sebi trebala biti teža od dobrodošlice bijelim europskim Bosancima prije 25 godina.

Napomena: Ovaj članak iznosi stavove autora, a ne stav EUROPP -a - Europska politika i politika, niti Londonske škole ekonomije.

O autoru

Catherine BakerSveučilište Hull
Catherine Baker predavačica je povijesti povijesti 20. stoljeća na Sveučilištu u Hallu. Ona je autorica Jugoslavenskih ratova devedesetih (2015.) i mnogo je objavljivala o medijima, popularnoj kulturi i nacionalnom identitetu tijekom jugoslavenskih ratova, uključujući Zvukove pograničnog područja: popularna glazba, rat i nacionalizam u Hrvatskoj od 1991. (2010.) i Tumačenje mira: mirovne operacije, sukobi i jezik u Bosni i Hercegovini (2013, s Michaelom Kellyjem). Njezino trenutno istraživanje, uključujući nadolazeći projekt knjiga o rasi i jugoslavenskoj regiji, ima za cilj postaviti postjugoslavensku regiju u globalni i transnacionalni kontekst, uključujući njenu poziciju u globalnim formacijama 'rase' i njezinu prisutnost u zamišljanju promjenjive prirode sukoba od kraja Hladnog rata. Ona piše na http://bakercatherine.wordpress.com i tweetuje na @richmondbridge.


Imigracija sredinom 19. stoljeća

Drugi veliki imigracijski val dogodio se od 1815. do 1865. Većina tih pridošlica potječe iz sjeverne i zapadne Europe. Otprilike jedna trećina dolazi iz Irske, koja je sredinom 19. stoljeća doživjela veliku glad. 1840 -ih, gotovo polovica američkih imigranata bila je samo iz Irske. Tipično osiromašeni, ti su se irski imigranti smjestili blizu mjesta dolaska u gradove duž istočne obale. Između 1820. i 1930., oko 4,5 milijuna Iraca migriralo je u Sjedinjene Države.

Također u 19. stoljeću Sjedinjene Američke Države su primile oko 5 milijuna njemačkih imigranata. Mnogi od njih otputovali su na današnji Srednji zapad kako bi kupili farme ili su se okupili u gradovima kao što su Milwaukee, St. Louis i Cincinnati. U nacionalnom popisu stanovništva iz 2000. godine više je Amerikanaca tvrdilo da su njemačko podrijetlo nego bilo koja druga skupina.

Sredinom 1800-ih, značajan broj azijskih imigranata nastanio se u Sjedinjenim Državama. Namamljene vijestima o kalifornijskoj zlatnoj groznici, oko 25.000 Kineza migriralo je tamo do početka 1850 -ih.

Priliv pridošlica rezultirao je antimigrantskim osjećajem među određenim frakcijama američkog domorodačkog stanovništva, pretežno anglosaksonskog protestantskog stanovništva. Novi dolasci često su se smatrali neželjenom konkurencijom za posao, dok su mnogi katolici, posebno Irci,#doživjeli diskriminaciju zbog svojih vjerskih uvjerenja. 1850-ih godina antiimigrantska, antikatolička američka stranka (koja se također naziva i Znati ništa) pokušala je ozbiljno obuzdati useljavanje, pa je čak i kandidirala kandidata, bivšeg američkog predsjednika Millarda Fillmorea (1800-1874), na predsjedničkim izborima 1856.

Nakon građanskog rata, Sjedinjene Države su 1870 -ih doživjele depresiju koja je pridonijela usporavanju useljavanja.


7 najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju useljenici i izbjeglice u SAD -u

Prije dvije godine doživio sam nevjerojatno iskustvo koje mi je otvorilo oči. Radio sam s nekoliko izbjegličkih skupina u Salt Lake Cityju u Utahu i tijekom jedne godine stalno sam bio impresioniran i zadivljen njihovom ustrajnošću i snagom.

Pomislili biste da će borbe s kojima se suočavaju izbjeglice biti gotove kad stignu u zemlju slobodnih, zar ne? Svakako jesam. A isto su učinile i mnoge izbjeglice s kojima sam radio. Saznao sam, međutim, da to nije tako. Izbjeglice, a posebno imigranti, suoče se s mnogim preprekama kada stignu na našu obalu.

1. Poteškoće u govoru i učenju engleskog jezika

Budimo iskreni- moja zemlja, Sjedinjene Države, nije poznata po tome što je višejezična. Zamislite da stignete ovamo i ne možete govoriti engleski. Pokušajte se zaposliti, steći prijatelje ili čak dovršiti osnovne zadatke poput kupovine hrane ili ispunjavanja obrazaca.

Kako bi se to riješilo, mnoge izbjeglice i imigranti pohađaju nastavu ESL -a, no pronalaženje vremena između posla i brige o djeci može biti teško. Posebno teško ako za početak niste bili pismeni na svom materinjem jeziku.

2. Odgoj djece i pomaganje u uspjehu u školi

Jedna od najvećih prepreka koje izbjeglice i roditelji useljenici prijavljuju jest odgajanje djece u novoj, nepoznatoj kulturi. Roditelji često otkrivaju da im se djeca brzo "amerikaniziraju", što može biti u suprotnosti s njihovom vlastitom kulturom. Osim toga, djeca često brže usvajaju engleski od svojih roditelja. To odbacuje dinamiku roditelj-dijete, a znate da će djeca, osobito tinejdžeri, to iskoristiti u svoju korist.

Što se tiče škole, roditelji se često osjećaju razočarani što vide kako im se djeca trude održati korak u razredu, a mnogi roditelji prijavljuju nasilje i diskriminaciju zbog kulturnih razlika. Djecu često postavljaju godine, a ne sposobnosti, a za one koji ne znaju engleski praktički je nemoguće pratiti. Kako bi dodatno povrijedili ozljede, roditelji možda nemaju obrazovanje ili jezične vještine da pomognu svojoj djeci, a možda i neće moći komunicirati s fakultetima kako bi riješili problem.

3. Osiguranje rada

Iako većina izbjeglica i imigranata rado prihvaća sve poslove koji su im na raspolaganju pri prvom ulasku u zemlju, pronaći posao i polako se popeti na ljestvici nevjerojatno je teško. Čak i ako zanemarite imigrante bez dokumenata koji se suočavaju s dodatnim izazovima u osiguranju posla, problem u govoru engleskog veliki je problem na radnim mjestima koja možda ne očekujete poput radne snage. Izbjeglice i useljenici koji su obrazovani i koji su prije imali jake poslove kod kuće, frustrirajuće je što ovdje ne mogu dobiti iste poslove. Poslodavci obično preferiraju radno iskustvo u SAD -u, a certifikati izvan SAD -a obično se ne prenose. Zato nije rijetkost da je vaš taksist ranije radio kao pedagog ili inženjer.

Osim toga, izbjeglice i useljenici lako su žrtve diskriminacije i iskorištavanja na radnom mjestu. Neki poslodavci prepoznaju osjećaj hitnosti i očaja među tim skupinama kako bi zadržali svoja radna mjesta, pa će ih natjerati da preuzmu manje poželjne, pa čak i opasne uloge. Imigranti bez dokumenata, posebno, pretpostavljaju da nemaju prava, a radnici koji ne znaju engleski laka su meta.

4. Osiguranje kućišta

Ne moram vam reći da je sigurno, pristupačno stanovanje skupo. Zamislite da to pokušavate postići nisko plaćenim poslovima. Iz tog razloga velike obitelji često odlučuju živjeti zajedno, stvarajući stresno, bučno okruženje koje teško pogoduje učenju ili odmoru.

Ponovno, izbjeglice i imigranti postaju žrtve eksploatacije, ovaj put od svojih stanodavaca. U Utahu sam, na primjer, radio s grupom izbjeglica Karen iz Mjanmara koje su bile prisiljene živjeti u stanovima za koje je stanodavac znao da imaju stjenice. Jednom kada bi jedan od tih smetnji bio uočen, obitelji bi bile prisiljene platiti skupu naknadu kako bi ih uklonile, a stanodavac bi im pokušao naplatiti dodatne naknade ili im prijetiti izbacivanjem. Ne znaju engleski i nisu upoznati s našim zakonima, mnoge su se obitelji pridržavale- iako je to očito bila prijevara.

5. Pristup uslugama

Imigrantima bez dokumenata posebno je teško pristupiti uslugama, uglavnom zbog straha od deportacije. Posljedično, ljudi će izbjegavati posjet liječniku ili posezanje za uslugama poput pravnog savjeta kada su im prijeko potrebne.

Oni koji su legalno ovdje nisu nužno jasni. Poteškoće u govoru engleskog jezika, problemi s odlaskom s posla i ograničen prijevoz (doći ćemo do toga) vrlo su stvarni problemi.

Pristup pitanjima mentalnog zdravlja posebno je problematičan. Mnogo su puta izbjeglice i imigranti bili izloženi nasilju, silovanju, čak i mučenju- ali možda ne znaju kako potražiti pomoć. Nadalje, pitanja mentalnog zdravlja u mnogim su kulturama tabu tema, stvarajući dodatnu prepreku onima kojima je potrebna.

Za one koji uspješno ostvare potrebne usluge iskustvo je obično negativno. U Utahu sam čuo priče o tome kako stručnjaci za provedbu zakona ne razumiju izjavu žrtve zbog jezičnih barijera, a liječnici iz istog razloga pogrešno dijagnosticiraju bolesne pacijente.

6. Prijevoz

Poput jezičnih barijera, problemi s prijevozom problem su koji pogađa gotovo sve aspekte života izbjeglica i imigranata.

Dobivanje vozačke dozvole, bilo dokumentirane ili ne, izuzetno je teško iz različitih razloga. Za one koji ne govore engleski, potreban je prevoditelj, a do njih nije lako doći. Također, vozač mora biti pismen kako bi položio pismeni ispit.

Uz malo sreće, obitelji će imati jedan automobil koji će podijeliti među sobom, ali odlazak djece u školu i iz škole, kao i dovođenje odraslih na posao i s posla može biti izazov. Mnogo će puta muškarci zadržati automobil, a ženama će ostati da sami pronađu vožnju od prijatelja ili suradnika. Kao što možete zamisliti, toliko se ljudi oslanja na jedan automobil i čini ga nevjerojatno teško uklopiti u dodatne obveze poput nastave ESL -a i liječničkih pregleda.

Ali hej, što je s javnim prijevozom? Iako se mnoge izbjeglice i useljenici u kretanju oslanjaju na javni prijevoz, to za neke može biti nevjerojatno zastrašujuće. U Utahu je čovjek s kojim sam radio iz Međunarodnog odbora za spašavanje podijelio priču o jednom od njegovih klijenata. Klijent je bio iz vrlo ruralnog grada u kojem nije bilo asfaltiranih cesta niti prometnih znakova. Moja je suradnica shvatila da će joj zbog ograničenog engleskog jezika možda trebati pomoć pri smišljanju kako autobusom stići na IRC radi svojih obveza. Otpratio je ženu na i s IRC -a na njezin prvi sastanak, ali je pretpostavio da će od tada sama biti dobro. Idući tjedan primio ju je poziv, uplakan i uplašen. Budući da nije bila upoznata s našim cestama, nikada nije naučila kako sigurno prelaziti ulicu niti čitati prometne znakove. Slijedom toga, nekoliko automobila trubilo je u nju dok je ilegalno prelazila ulicu. Zatim je ušla u pravi autobus, ali se zbunila oko koje stanice treba izaći i nije mogla pitati. Mogu samo zamisliti koliko je to za nju moralo biti zastrašujuće.

7. Kulturne barijere

Opet, baš kao i prijevoz i problemi s engleskim jezikom, kulturne prepreke nadilaze svaki aspekt života izbjeglica i imigranata.

Evo primjera. U Utahu je skupina svetaca posljednjih dana organizirala tjedno pješačenje za mlade u pustinji. Neki od organizatora smatrali su da bi mogla biti dobra ideja uključiti dio izbjegličke mladeži kao način da ih se integrira u zajednicu i pomogne im da se sprijatelje s nekom od lokalne djece. Sjećam se da sam čuo o ovome i pomislio da je to tako divna ideja. No, nakon manje od jednog dana pješačenja, neka su se djeca izbjeglice jako uznemirila. Pokazalo se da ih je planinarenje podsjetilo na vrijeme kada su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Sada, unatoč najljubaznijim namjerama grupe, ta su djeca ponovno traumatizirana. To samo pokazuje koliko je lako doći do ovakvih kulturnih nesporazuma.

Unatoč svim tim izazovima, ljudi s kojima sam radio bili su nevjerojatno snažni i zahvalni na prilici da budu u Sjedinjenim Državama. Većina njih imala je takve osnovne želje: da im djeca uspijevaju u školi i da mogu staviti krov nad glavom. Nakon svega što su već prošli, činili su sve što su mogli da svoje obitelji zadrže na površini na ovom novom, zastrašujućem mjestu.

Zanima vas što možete učiniti? Jednostavno je! Toliko se izbjeglica i useljenika, osobito bez dokumenata, osjećaju kao autsajderi, ili još gore- osjećaju se nevidljivima. Stoga, ako naiđete na nekoga tko može reći da je nov u zemlji, započnite razgovor! Pretpostavljam da će on ili ona imati neke nevjerojatne priče za podijeliti.


Gledaj video: Neizvjesna sudbina zatvorenica u Libiji